O knjigama

Srđan Sandić

HANNAH ARENDT – INTELEKTUALNA BIOGRAFIJA

(Michelle – Irène Brudny: Hannah Arendt – Intelektualna biografija.
"Sandorf", Zagreb, 2008)

Michelle – Irène Brudny: Hannah Arendt – Intelektualna biografija

Nedvojbeno je da je kritičko promišljanje totalitarizma bilo središte političkog razmišljanja Hannah Arendt. Makar obrazovana u klasičnoj tradiciji njemačkog Bildunga gdje je doktorirala kod Jaspersa na temu Pojam ljubavi kod Augustina, upravo je uspon nacizma bio trenutak koji ju skrenuo s puta filozofije na puteve politike i političkog, a tek se u Life of the mind vraća filozofiji.

"Ima li, na posljetku, politika više uopće smisla?" – pita se Arendt u vremenu uspona različitih totalitarnih režima i nuklearnog naoružanja, gdje totalitarizam upravo svjedoči o nespojivosti politike i slobode. Hannah Arendt totalitarizam interpretira kao ambiciozan projekt lišavanja čovjeka slobode u najširem mogućem značenju kao sposobnosti započinjanja. Totalitarizam upravo razara političko koje Arendt smatra sferom u kojoj ljudska sloboda (za)dobiva (o)zbiljnost. Međutim, Intelektualna biografija nam ponajmanje donosi priču o intelektualnim prijeporima same autorice sa sobom i/ili drugima već puno više trivijalnosti, što nije nužno manje vrijedno.

O privatnom životu Hannahe Arendt se zna malo ili nimalo. Kroz Intelektualnu biografiju Hannah Arendt koju potpisuje Michelle Irene Brudny, hrvatska publika sada po prvi put ima priliku ući u pozadinske priče djela i rada jedne od najvažnijih autorica 20. stoljeća.

Ova nam knjiga na vrlo postmoderan način daje na uvid smjernice intelektualnog razvoja, izgradnju arendtovskog (raz)mišljanja te zadane društveno političke kontekste. Netipično za europsku tradiciju, autorica je knjigu sročila na vrlo popularan, ležeran, pa pomalo i površan način, ali ne i "vulgarno-američki".

Prateći najvažnije etape i kretanja velike autorice biografkinja prati gradove (Berlin, Pariz, Jeruzalem, New York) u kojima je Arendt živjela te oko njih gradi svojevrsne tematske uzore, objašnjavajući iz cijelog niza izvora što, tko i kako je nagna(l)o Hannahu da piše baš o čemu je pisala. Brudny uz biografski pregled objavljuje i do sada neobjavljeni tekst "Vjerovanje u odabranost Židova" u kojemu se Arendt žestoko usprotivila defetizmu židovske politike stavljajući "cijelu stvar" na jedan (tada možda) preprizeman nivo pitanjem: "ne potiče li nepravdu onaj tko se ne želi boriti za svoje pravo?".

Novo čitanje djela Hanne Arendt otvara nov kut gledanja ne samo na pisanje već i na njezin poprilično nekonvencionalan i aforističan rukopis. Kroz sažetost arendtovskog pisma uzrokovana aforističnošću iz koje proizlazi općepoznata paradoksalnost i nekonvencionalnost, po prvi put se jasno imenuju književni utjecaji poput Conrada, Kafke, Karen Blixen, Rilkea, Prousta, Kiplinga... Književnost i pisanje prikriveni su epicentar nove interpretacije arendtovskoga pisma, te je kroz takvu analizu biografkinja donijela inovaciju u tumačenju života velike vizionarke Hannah Arendt.

Doznajemo primjerice (po meni potpuno nevažan detalj) da je otac Hanne Arendt bolovao od sifilisa te da ga je baš ona – prilikom jedne šetnje – spasila od smrti. Također saznajemo da je bila jedna od rijetko privilegiranih učenica kojoj su tolerirani ispadi neposluha i bijesa ili još banalniju informaciju da je u trenutku izbijanja Prvog svjetskog rata boravila s majkom na odmoru na obali Baltika, dok se istovremeno četiri godine mlađi Karl Popper nalazio sa svojom obitelji na obali jezera pored Salzburga.

No, tu nije kraj ispraznim i nevažnim trenutcima ove knjige. Naime, kada autorica govori o "kontroverznom" odnosu Martina Heideggera i Hannahe Arendt, onda navodi nekoliko citata iz njihovi slavnih prijepiski u kojima ističe Hannahin strah od odvajanja i poistovjećivanje majčinog povremenog napuštanja s "napuštanjem" Heideggera.

Heidegger nije došao na njezin sprovod (koji je imao dva dijela: vjerski po želji obitelji i govore bliskih prijatelja), kako navodi biografkinja, već je samo poslao brzojav.

Najseriozniji dio biografije svakako je početak neobjavljenog izvještaja koji je Hannah Arendt 13. svibnja 1942. predstavila na sjednici Jungjüdische Gruppe a koji je svojom "hladnoćom" zgrozio velik broj intelektualaca i dakako – Židove. Zašto je tome tako?

Naime, Arendt je na vrlo prost, jednostavan (pogotovo za ono doba) način gotovo izjednačila zločinca i žrtvu aludirajući na povijesno-kulturnu uvjerenost Židova da su Izabran narod izjednačivši istu s još glupljom dogmom o bijeloj rasi:

"Izabranost se može objasniti kao neka vrsta povijesne misije: mi smo sol zemlje, motor koji svijet drži u pokretu, primjer nepravde svijeta i naroda. Posljednja koncepcija određuje čitavu našu historiografiju koja nam više od stotinu godina pripovijeda priču o nevinom narodu koji pati i koji ne sudjeluje u poslovima ovoga svijeta; te priču o zlim narodima koji su nas odvajkada predodredili da budemo žrtveno janje za njihove zločine. Te priče u svojoj ekstravaganciji nadilaze samo laži antisemita koji nam pak serviraju priču o ljudima bijelim poput ljiljana koji su iskvareni i izopačeni parazitizmom Židova.", te u konačnici završivši pseudofilozofskom misli o odgovornosti u nepravdi svakog onog tko se ne želi boriti za svoje pravo, koja je za zadani kontekst (najveći rat i najveći masakr u ljudskoj povijesti) mogla zvučati neosjetljivo i hladno. Hannah Arendt umrla je u svom stanu u New Yorku 4. prosinca 1975. godine. Na njezinom pisaćem stroju nađen je list papira na kojemu je bio ispisan naslov njezinog posljednjeg djela "The life of the mind" s podnaslovom trećeg dijela "Judging". Kako je i sama bila autorica koja je (po vlastitoj izjavi: "nakon što bih promislila, sjela bih za pisaći stroj i pisala što brže moguće") redovno umanjivala dojam razrađenosti teksta, tako je i ova intelektualna biografija s jedne strane neiscrpna po referencama, ali ipak poprilično jednosmjerna i sužena u interpretaciji djela Hannahe Arendt.
 

nazad