Sagledavanja


ISSN 2217-2017
UDK 821.163.41.09

Ljubomir Milutinović

Slike seljaka u Kočićevom književnom opusu


U ra­du se raz­ma­tra Ko­či­će­vo knji­žev­no dje­lo ko­jim uvo­di u knji­žev­nost Bo­san­sku Kra­ji­nu, stra­da­nja na­ro­da u Bo­sni po­sli­je austro­u­gar­ske oku­pa­ci­je i po­ja­ve si­ro­ma­še­nja bo­san­skog se­la. U svo­jim pro­znim ra­do­vi­ma, na­pi­sao je osam pje­sa­ma od ko­jih dvi­je za dje­cu, dao je iz­van­red­no li­je­pe pej­za­že bo­san­skih pla­ni­na i im­pre­siv­ne i ne­za­bo­rav­ne li­ko­ve u srp­skoj knji­žev­no­sti. U da­ljem ra­du raz­ma­tra­će­mo Ko­či­će­ve se­lja­ke-te­ža­ke ko­ji se bit­no raz­li­ku­ju od Ve­se­li­no­vi­će­vih te­ža­ka i La­za­re­vi­će­vih lju­di. Iz­u­zev Si­me­u­na Đa­ka, Mra­čaj­skog Pro­ta, su­di­je, pi­sar­či­ća i osta­le ma­na­stir­ske bra­ti­je, svi osta­li su se­lja­ci. To su: Da­vid Štr­bac, u pr­vi mah lu­da, a ka­sni­je ša­ljiv­dži­ja i la­kr­di­jaš; Re­lja Kne­že­vić, čo­vjek iz­u­zet­ne ve­li­či­ne i sna­ge; Mi­ća i dru­gi po­lu­pi­ja­ni se­lja­ci; „Onaj iza Ka­ce ili,Onaj iza mra­ka“, pet­na­e­sto­go­di­šnji si­ro­tan Đu­ro; uvi­jek op­ti­mi­stič­ni Lu­jo; pri­pro­sti, neo­bra­zo­va­ni i je­di­ni ko­ji sa­ra­đu­je sa ne­pri­ja­te­ljem Ju­re Pi­li­grap, te se­o­ski na­o­či­ti mo­mak Mi­ka. Da­kle, iako u osno­vi li­ri­čar, Ko­čić je na­šao pra­vu ri­ječ pro­že­tu hu­mo­rom ka­da pri­ka­zu­je svo­je se­lja­ke, ne na si­je­lu i svad­ba­ma,već u bor­bi sa pri­ro­dom i sva­ko­dnev­nim ži­vot­nim pro­ble­mi­ma, a jet­kom sa­ti­rom ka­da pri­ka­zu­je stran­ce, pol­tro­ne i po­ro­blji­va­če.

KLJUČNE RIJEČI: seljaci-težaci, Zmijanjci, Simeun Đak, Mračajski Proto, sudija, pisarčić, David Štrbac, Relja Knežević, unuk Vujo, „Onaj iza kace ili, Onaj iza mraka“, Mićan, Đuro, Lujo, Jure Piligrap, Mika
 

U obla­sti­ma na­še pa i evrop­ske be­le­tri­sti­ke te­ško se mo­že na­ći ta­ko li­jep pri­mjer do­sljed­no­sti na pe­ru i u stvar­nom ži­vo­tu kao što je to bio Pe­tar Ko­čić, po­zna­ti srp­ski knji­žev­nik i ve­li­ki bo­rac pro­tiv svih onih ko­ji su oma­lo­va­ža­va­li i zlo­sta­vlja­li nje­gov na­rod.

Neo­bič­nom sna­gom, van­red­nom upor­no­šću i bez­gra­nič­nom lju­ba­vlju pre­ma svo­jim na­pa­će­nim ple­me­ni­ci­ma sa Zmi­ja­nja, za­po­čeo je že­sto­ku bor­bu pro­tiv svih onih ko­ji su te­ro­ri­sa­li srp­ski rod. Ko­me ni­je po­zna­to ko­li­ko su u nje­go­vom ži­vo­tu bi­le zna­čaj­ne Isti­na, Slo­bo­da i Otadž­bi­na ko­je je po­što­vao kao sve­ti­nju.

Ro­đen je u Stri­či­ći­ma, tri­de­se­tak ki­lo­me­ta­ra od Ba­nja­lu­ke. Sr­cem i du­šom je bio ve­zan za Zmi­ja­nje i Ba­nja­lu­ku, a po­seb­no za ze­mlja­ke iz Stri­či­ća. Ko­či­ćev ži­vot je bio pun pat­nje i ne­da­ća, a pra­zan bez ra­do­sti i ži­vot­ne sre­će.

Ostav­ši ra­no bez maj­ke svu bri­gu o nje­mu pre­u­ze­la je ne­pi­sme­na ba­ba Vi­da ko­ja je „uspje­la da uli­je u du­šu svog ma­log unu­ka krep­ku i sna­žnu vje­ru u ži­vot i lju­de ko­ji ima­ju sa­mo mu­če­ni­ci i he­ro­ji, lju­bav pre­ma slo­bo­di i prav­di“ (Ko­čić, 1996, str. 6–7). Od svo­je de­se­te go­di­ne za­po­čeo je osnov­nu ško­lu u ma­na­sti­ru Go­mi­o­ni­ci, gdje mu je otac Jo­van ži­vio kao ka­lu­đer Ge­ra­sim. Po­put Ma­ti­je Ne­na­do­vi­ća i Vu­ka Ste­fa­no­vi­ća Ka­ra­dži­ća vi­še je u toj sre­di­ni ču­vao sto­ku ne­go učio. Za­po­če­to ško­lo­va­nje za­vr­ša­va u Ba­njoj Lu­ci. Po­sli­je osnov­ne ško­le upi­su­je se u sa­ra­jev­sku gim­na­zi­ju iz ko­je je u če­tvr­tom raz­re­du is­klju­čen zbog su­ko­ba sa vla­sti­ma. Pro­tje­ran je iz Sa­ra­je­va u rod­no mje­sto. Ubr­zo po­tom pre­la­zi u Be­o­grad gdje za­vr­ša­va gim­na­zi­ju. U Be­ču stu­di­ra sla­vi­sti­ku, a za­tim ra­di kao pro­fe­sor srp­skog je­zi­ka u Sko­plju i Bi­to­lju. Iz Ma­ke­do­ni­je po­no­vo od­la­zi u Sa­ra­je­vo gdje po­sta­je sa­rad­nik Srp­ske ri­je­či i se­kre­tar srp­skog kul­tur­nog dru­štva Pro­svje­ta. Po dru­gi put je pro­tje­ran iz Sa­ra­je­va i na­sta­nju­je se u Ba­njoj Lu­ci, gdje iz­da­je li­sto­ve Otadž­bi­na i Raz­vi­tak. Tu je iza­bran za po­sla­ni­ka ba­nja­luč­kog sre­za u bo­san­skom Sa­bo­ru. Ži­vje­ći oskud­no i u ne­ma­šti­ni, obo­lio je vr­lo mlad, ali ni­ka­da ni­je klo­nuo du­hom i ni­ka­da ni­je po­su­stao u bor­bi. Te­ža bo­lest pre­ki­da Ko­či­ćev po­li­tič­ki i knji­žev­ni rad. Od­la­zi na li­je­če­nje u be­o­grad­sku Du­šev­nu bol­ni­cu iz ko­je ne iz­la­zi do smr­ti. Umro je 1916. go­di­ne, dvi­je go­di­ne pri­je uje­di­nje­nja Sr­ba, Hr­va­ta i Slo­ve­na­ca, o če­mu je sa­njao ci­je­log ži­vo­ta. Ko­či­ćev ži­vot je bio te­žak i na­po­ran, pre­pun bor­be i zlo­sta­vlja­nja, a za­vi­čaj i nje­go­va ši­ra oko­li­na ostao mu je is­klju­či­va te­ma knji­žev­no­u­mjet­nič­kog ra­da. Da je pi­šče­va na­klo­nost pre­ma svo­jim ple­me­ni­ci­ma-ze­mlja­ci­ma bi­la iz­u­zet­no nje­žna i pri­sna po­tvr­đu­ju slje­de­će ri­je­či: „To su pla­nin­ci mo­ji i bra­ća mo­ja, ko­ji sil­no vo­le i sil­no mr­ze. Znam ja njih... ma­šta je nji­ho­va uvi­jek uz­bu­đe­na i što nji­ma pad­ne na um, to će ri­jet­ko kom pa­sti“ (Ko­čić, 1966, str. 60).

Dje­la: S pla­ni­ne i is­pod pla­ni­ne (I 1902, II 1904, III 1905), Ja­u­ci sa Zmi­ja­nja (1910), Su­da­ni­ja (1911), zbir­ka čla­na­ka Iz otadž­bi­ne (1912), Cje­lo­kup­na dje­la I-II (1928–1931).

Pe­ro Zu­bac, u svi­jet pje­sni­ka za dje­cu svr­sta­va i Ko­či­ća za ko­ga ka­že da je u „mla­do­sti ob­ja­vio osam pe­sa­ma, od ko­jih dve za de­cu, „Pro­let­ni zvu­ci“ u li­stu „Pod­mla­dak“ 1897. go­di­ne, a „Po­to­čić“ u „Bo­san­skoj vi­li“, 1901. go­di­ne“ (Zu­bac, 206, str. 762). Dje­ci, mla­di­ma i od­ra­sli­ma na dar ove dvi­je Ko­či­će­ve pje­sme:
 

PROLETNI ZVUCI

S poljana vlažnih umorne zemlje
Koprena zime tiho se diže
I bujno doba proleće želj'nog
S čarima ljupkim na zemlju stiže.

Na plavom nebu sunašce drhće;
Proletne pesme zvuci se ore –
Podmlađen život širi se, buja
Kroz pusta polja i nema gore.

Kristalni potok srebrnim tokom
Nestašno plavi proplanke cvetne,
Ljubica plava gde slatko sneva
Zanosne snove mladosti sretne.

U setnom skladu priroda jeca
I bolno priča proleću bajnu,
K'o nežna majka čedašcu svome
Okrutne zime nesnosnu tajnu.

„Pridruž' se i ti“, veliš mi, druže,
„Uskrsloj pesmi prirode budne –
Tamo ćeš naći u čistom hramu
Osveštan venac utehe žudne“.

Kada mi rodu slobode sinu
I blesne moćno kroz veo mračni,
Onda će srce grliti s pesmom
Proleće ljupko predela zračni'.

Al' danas za me utehe nema,
Proleće samo, o, druže mili,
Niz bledo lice suze mi mami,
Dokle mi narod u ropstvu cvili.
 
U svo­joj Isto­ri­ji srp­ske knji­žev­no­sti za de­cu Ti­ho­mir Pe­tro­vić za srp­ske kla­si­ke re­a­li­stič­ke pro­ze i Ko­či­će­ve pri­po­vet­ke „Ja­blan“ ili „Kroz me­ća­vu“ ka­že da ih „ni­je mo­gu­će, bez ostat­ka, pri­hva­ti­ti kao deč­je šti­vo, kao što, na­rav­no, ni u vre­me nji­ho­vog po­ja­vlji­va­nja, ni­su pri­pa­da­li sa­mo od­ra­sli­ma“ (Pe­tro­vić, 2008, 829).
 
POTOČIĆ

Potočić je davno zasto
I ne kreće minskog kola,
Što u ledu tužno ćuti,
Kao izraz teškog bola.

Preko šljunka talasići
Sa zanosom pjesmu više,
Raznosiše slatke zvuke,
Pa se bolno zalediše.

Ne čuje se pjesma tiha,
Na valima da zabruji –
Potočić je davno zasto,
Kroz šumarke viš' ne huji.

Oh, da mu je da zašumi
Kroz mirisne, cvjetne ravni,
Što ih sada obavija
Magloviti veo tavni.

Ali led je grudi stego
I srebrne vale zbio –
Povrh njih se kristal-v'jenac
Vječne tuge uhvatio.

Ne tugujmo, potočiću!
Život nam je slatka nada,
Što nas kr'jepi i uzdiže
Iz ponora gorkih jada.

Kad s' osmjehnu majski dani
Pričaćemo bole svoje –
Kad mlinarka mlada dođe
Potočiću – srce moje!
 

U Ko­či­će­vom knji­žev­no­u­mjet­nič­kom dje­lu zna­čaj­no mje­sto za­u­zi­ma­ju se­lja­ci-te­ža­ci: Zmi­janj­ci, su­sje­di i po­zna­ni­ci. Ako iz­u­zme­mo Si­me­u­na Đa­ka, Mra­čaj­skog Pro­ta, su­di­ju i pi­sar­či­ća i dru­gu ma­na­stir­sku bra­ti­ju, mo­že­mo slo­bod­no re­ći da su svi osta­li Ko­či­će­vi li­ko­vi se­lja­ci-te­ža­ci, ko­ji se mno­go raz­li­ku­ju od se­lja­ka u srp­skoj knji­žev­no­sti. Po Du­či­ću „on je pre sve­ga sli­kar jed­ne vr­ste se­lja­ka, se­lja­ka ko­ji ima da­ra za ozbilj­ne, da­le­ko­se­žne za­dat­ke i po­te­ze“ (Pre­u­ze­to: Ege­rić, 2002, str. 7). Da­kle, Ko­čić je pri­ka­zao no­vo če­lja­de sa nje­go­vim ne­da­ća­ma i pro­ble­mi­ma, ma­na­ma i vr­li­na­ma, ra­do­va­nji­ma i pu­te­še­stvi­ji­ma. Bio je od­vi­še spo­so­ban sli­kar lju­di i pri­li­ka svo­ga vre­me­na da je uspio da po­ve­že pri­rod­nu sre­di­nu sa du­šev­nim sta­njem svo­jih ju­na­ka. Ko­či­će­vo sli­ka­nje bo­san­skog se­lja­ka, od­no­sno se­lja­ka Bo­san­ske Kra­ji­ne je: „Pro­tiv­no svi­ma dru­gim evr­op­skim ze­mljo­rad­ni­ci­ma, ko­ji se u nas pra­vil­no na­zi­va­ju ža­lo­snom reč­ju te­ža­ci­ma, srp­ski se­ljak nije znao za re­vo­lu­ci­je ni agrar­ne re­for­me u nje­go­vu ko­rist. Sto­ga je bo­san­ski se­ljak je­di­ni ko­ji sma­tra da ima otadž­bi­nu i kad ne­ma oče­vi­ne“ (Du­čić, 2008, str. 167–168).

Ko­čić je sli­kar lju­di iz svo­ga kra­ja, se­lja­ka ko­ji ni­je­su kao Ve­se­li­no­vi­će­vi te­ža­ci i La­za­re­vi­će­vi lju­di, ne­go „to su lju­di ko­ji su do­šli sa du­bljeg sa­znaj­nog iz­vo­ri­šta, onog ko­je u se­lja­ku vi­di – ži­vo­mu­če­ni­ka, čo­ve­ka u ko­šta­cu sa pri­ro­dom i dru­štvom, sa so­bom u se­bi, i sa dru­gi­ma oko se­be“ (Ege­rić, 2002, str. 109).  Od svih li­ko­va na­ro­či­to se is­ti­če pre­pre­de­ni se­ljak, bun­tov­nik Da­vid Štr­bac, ko­ji austrij­skom su­du tu­ži ja­zav­ca jer mu je opu­sto­šio ci­je­lu nji­vu ku­ku­ru­za. U raz­go­vo­ru sa su­di­jom pre­tva­ra se da „ni­je sa­sta­vio oko li­je­ske“, da je glup i na­i­van da bi za­smi­jao austrij­ske či­nov­ni­ke, a on­da im sa­op­štio pra­vu isti­nu o ne­prav­di i ne­sre­ći ko­je je austro­u­gar­ska vlast do­ni­je­la za­po­sje­da­njem Bo­sne i He­r­ce­go­vi­ne. Po­dru­glji­vo ve­li­ča austro­u­gar­sku vlast na­vo­de­ći ka­ko ga je ras­te­re­ti­la svih mu­ka i ne­vo­lja, iako se iz nje­go­vog mo­no­lo­ga za­pa­ža pra­va isti­na: da oti­ma i upr­o­pa­šta­va bo­san­skog čo­vje­ka do­vo­de­ći ga do pro­sjač­kog šta­pa. Iro­ni­ja ra­ste do vr­hun­ca ka­da plač­nih oči­ju go­vo­ri o si­nu ko­ji je od­ve­den u voj­sku i iz ko­je se ni­kad ni­je vra­tio. Da­vid go­vo­ri da ga ne ti­šte sa­mo nje­go­ve mu­ke, već za­je­dlji­vo iz­no­si pat­nje ci­je­log bo­san­skog na­ro­da ri­je­či­ma: „Nas je se­lja­ke ovaj slav­ni sud od mlo­go če­ga oslo­bo­dio. Ne ri­ču nam vi­še sa plan­di­šta za­dri­gli ba­ko­vi ni­ti nam bo­du če­lja­di... ko u ono sta­ro, blen­ta­vo tu­r­sko vri­je­me. Da­nas ne mo­reš vi­dje­ti u svi­je­tu ži­rov­ne i ba­ko­vi­te se­r­mi­je. Što nam je slav­ni sud osta­vio, to je mi­r­no, ću­dev­no, pa­met­no; isti­na ma­lo mr­ša­vo i sla­bo, ali za nas blen­ta­ve Bo­šnja­ke i ni­je dru­go...“ (Ko­čić, 1967, str. 197).

U to­ku ras­pra­ve Da­vid na­pa­da ja­zav­ca zah­ti­je­va­ju­ći od su­da da ga što te­že osu­di jer mu je po­jeo ci­je­lu nji­vu ku­ku­ru­za zva­nu „ni Da­vi­do­va ni ca­r­ska ni spa­jij­ska“. Ja­sno na­vo­di da je ja­za­vac sli­ka i pri­li­ka austro­u­gar­ske mo­ći i ne­prav­de u Bo­sni i He­r­ce­go­vi­ni. Da­vid je čo­vjek neo­bič­na du­ha i ra­zu­ma, ko­ji se u sva­kom ča­su sna­la­zi i vje­što eski­vi­ra da da­je pra­vi od­go­vor na su­di­ji­no pi­ta­nje, ne­go u sva­kom mo­men­tu ka­zu­je ono šta on že­li da ka­že, a ne što su­di­ju in­te­re­su­je. Pred su­di­jom se do­vi­ja na raz­ne na­či­ne: vje­štim alu­zi­ja­ma, igr­om ri­je­či, či­nov­nič­kim ne­zna­njem srp­sko­ga je­zi­ka, a naj­vi­še svo­jom ne­pre­su­ši­vom pa­me­ću. Da­vid iz­vr­će ne­ke ri­je­či da­ju­ći im po­sve no­vo zna­če­nje, pri­kri­va­ju­ći pra­vi smi­sao i cilj. Na­vo­di­mo ne­ke kao pri­mjer: „Uko­pa­ci­ja“, „Ši­ku­ci­ja“, „Ze­mlja­na vla­da“. Ne za­do­vo­lja­va se ni ti­me, ne­go či­nov­ni­ka na­zi­va pe­žo­ra­tiv­nim ime­ni­ma kao gla­va­ti go­spo­din, vu­zle vu­zla­sto, blen­ta­vi ću­ku­laj­kan i sl. I što se bli­ži kraj su­đe­nja, Da­vid je sve čud­ni­ji i za­je­dlji­vi­ji kad ka­že: „O, zar ćo­ra­va, na­ša Ze­mlja­na vla­da, god joj nje­zin“!(Isto, str. 213). Ne bo­ji se da pro­zo­ve i sa­mo­ga ca­ra za ko­ga ve­li: „Do­bar je. Sa­mo da uki­ne tre­ći­nu, de­se­ti­nu, i re­će­mo kaz'ti, ove glo­be – ni­kad bo­ljeg ca­ra“!(Isto, str. 244).

Austro­u­gar­ski slu­žbe­ni­ci u pr­vi mah mi­sle da je lu­da, a ka­sni­je da je ša­ljiv­dži­ja i la­kr­di­jaš i na­sto­je sa nji­me da se slat­ko ismi­ju. Ka­ko raz­go­vor te­če da­lje, či­nov­ni­ci su u sve ve­ćoj ne­do­u­mi­ci. Čas je lu­dak ko­ji je do­nio ja­zav­ca da tu­ži su­du, a s dru­ge stra­ne nje­go­va ob­ja­šnje­nja oda­ju pa­met­na čo­vje­ka. On ne že­li da im do­ka­zu­je svo­ju pa­met, već da uka­že na ne­prav­du ko­ja se ne smi­je na­glas iz­re­ći. Či­tav raz­go­vor u su­du Da­vid na­zi­va „en­glen“ što zna­či ša­la, a da­nas mo­že­mo bez pre­tje­ri­va­nja ka­za­ti da je to kr­va­va is­po­vi­jest na­pa­će­nog bo­san­skog te­ža­ka, ko­ga su iz­ra­blja­va­li do­ma­ći i stra­ni eks­plo­a­ta­to­ri. Bez stra­ha go­vo­ri pro­tiv ne­prav­de: „Ja sam bog­me, ve­lim, ga­zda, mi­slio da vi tra­ži­te da ca­re­vi­na uki­ne ovu pro­kle­tu tre­ći­nu i de­se­ti­nu, a vi po­če­li ne­ka­kve bu­da­le­šti­ne zbi­ja­ti“ (Ko­čić, 1967, str. 206). 

Bez pri­stra­sno­sti osu­đu­je sve na­rod­ne gu­li­ko­že: sve­šte­ni­ka, lu­ga­ra, žan­da­ra i osta­le ko­ji ži­ve od se­lja­ko­ve mu­ke i ra­da. Kroz Da­vi­dov lik ot­kri­va sve uzr­oč­ni­ke na­rod­ne pat­nje, bez ob­zi­ra od ko­jih eks­plo­a­ta­to­ra do­la­ze. Da­vid, na kra­ju svo­ga in­te­re­sant­nog raz­go­vo­ra, od­ba­cu­je sa se­be dio svo­je pri­vid­ne i ale­gorič­ne iro­ni­je, da bi pred su­dom po­ka­zao svo­je pra­vo li­ce i osta­vio ih još jed­nom ni­je­me i za­be­zek­nu­te: „Ni­je­sam, ja go­spo­di­ni mo­ji, 40 gra­di bu­da­la, već sam ja va­mi za­to čud­no­vat, što u me­ni ima mi­li­jun sr­ca i mi­li­jun je­zi­ka, jer sam da­nas pred ovim su­dom pla­ko is­pred mi­li­jun du­ša ko­je su se od sil­nog do­bra umr­tvi­le pa je­dva di­šu“ (Isto, str. 214). Da­vid Štr­bac iz Ko­či­će­vog dje­la Ja­za­vac pred su­dom je oli­če­nje mu­dro­sti; slo­že­na i za­ni­mlji­va lič­nost.

Na­ro­či­to se me­đu Ko­či­će­vim li­ko­vi­ma iz­dva­ja Re­lja Kne­že­vić, čo­vjek iz­u­zet­ne ve­li­či­ne i sna­ge „pra­vi pla­ni­nac, sna­žan i ve­lik... ko­ščat i kru­pan uz­di­gao na­ko­stri­je­še­ne, de­be­le obr­ve, is­pod ko­jih mut­no, kao iz ne­ke da­lji­ne, vi­re umor­ne i go­to­vo umr­tvlje­ne oči“ (Isto, str. 108). Do­ži­vio je draž ogr­om­nog bo­gat­stva, sla­vu i po­šte­nje za ko­je se go­vo­ri­lo od Bo­sne do Stam­bo­la, do­ži­vio je te­šku sud­bi­nu, da bi na kra­ju pao u naj­du­blju ja­mu bi­je­de i si­ro­ma­štva.

Re­lji­na ne­sre­ća je iz­ne­nad­na. Broj­na po­ro­di­ca po­či­nje da po­bo­li­je­va i umi­re, se­r­mi­ja u to­ro­vi­ma i pa­šnja­ci­ma cr­ka­va neo­če­ki­va­no br­zo i od ve­li­kog sta­da ne osta­je ni­šta no ve­li­ke go­mi­le raz­ba­ca­nih tje­le­sa na ko­ji­ma zlo­slut­no ga­ču or­lu­ši­ne i ga­vra­no­vi. I Re­lji­na če­ljad pa­da­ju kao sno­plje, iz­nu­re­ni ne­kom ne­po­zna­tom bo­le­šću. Ve­li­ko bo­gat­stvo i nje­go­va ve­li­ka za­dru­ga ne­sta­li su na tra­gi­čan na­čin. Re­lja osta­de sam, tu­žan i ne­sre­ćan bez igdje iko­ga i bez igdje iče­ga. Sve pod­no­si mu­ški i sto­ič­ki. Je­di­na utje­ha osta­lo mu je gro­blje ko­je je po­sje­ći­vao iz­bje­ga­va­ju­ći lju­de. Unuk Vu­jo ostao je je­di­na na­da slo­mlje­nog star­ca. I Vu­ja je pra­ti­la ne­sre­ća, jer na­stra­da za­jed­no sa dje­dom u sni­je­žnoj vi­ja­vi­ci na Zmi­ja­nju na­do­mak Na­ko­mi­či­ća ku­ća. I pri­ro­da je u ovim kra­je­vi­ma su­ro­va, ne­mi­lo­srd­na i za­go­net­na. Re­lja je hra­bar i do­sto­jan­stven, nje­go­va ljud­ska ve­li­či­na do­sti­že kul­mi­na­ci­ju u bo­r­bi sa oštrom me­ća­vom, jer se vi­še bo­ri i bri­ne za ži­vot ma­lo­ga unu­ka ne­go za se­be.

Is­cr­pljen u sni­je­žnoj olu­ji okon­ča­va Re­lja Kne­že­vić bo­re­ći se pro­tiv ja­čeg od se­be, bra­ne­ći ne­ja­če­ga. To svje­do­če zad­nji re­do­vi ove neo­bič­no li­je­pe pri­če: „Zvi­žde vje­tro­vi, zvi­žde i ur­li­ču, a po­lu­mr­tva se usta lju­be i iz­di­šu u slat­koj smr­ti.“ (Isto, str. 109).

Kao me­lem dje­lu­ju „isto­ri­če­ska zbi­ti­ja“ Si­me­u­na Đa­ka o stra­šnim i kr­va­vim bo­je­vi­ma i bo­r­bi pro­tiv tu­r­skih i austro­u­gar­skih zu­lum­ća­ra. Si­me­u­no­ve iz­mi­šljo­ti­ne i la­ži pri­hva­ta Mi­ća i dru­gi po­lu­pi­ja­ni se­lja­ci kao isti­nu jer te pri­če dje­lu­ju sna­žno i lje­ko­vi­to kao ep­ska pje­sma.

U jed­nim pri­po­vi­jet­ka­ma ja­vlja se iz­vor­na i za­ni­mlji­va lič­nost iz mra­ka, ko­ga autor osta­vlja ano­nim­nog na­zi­va­ju­ći ga „Onaj iza Ka­ce ili, Onaj iz mra­ka“. Slat­kor­je­či­vi na­ra­tor Si­me­un Đak skre­će pa­žnju Mi­ća­nu da ured­no to­či ra­ki­ju, a na­ro­či­to nje­mu. Kad Si­me­un do­zlo­gr­di la­ži­ma, onaj iza ka­ce upo­zo­ra­va svo­jim upa­di­ca­ma i pri­mjed­ba­ma, iako je lju­bi­telj Si­me­u­no­vih la­ži. Sku­pa sa Si­me­u­nom pod­sje­ća na Se­r­van­te­sov par Don Ki­ho­ta i San­ča Pan­se. Si­me­un ži­vi u svi­je­tu ma­šte kao Don Ki­hot, dok Onaj iza Ka­ce je svje­stan svo­je re­al­no­sti kao Pan­sa.

Po­ma­lo je ko­ji pi­sac dao to­li­ko ra­zno­vr­snih i ori­gi­nal­nih li­ko­va kao što je Pe­tar Ko­čić u svom skr­om­nom knji­žev­nom opu­su. Dao je ne­ko­li­ko po­sve no­vih ti­po­va ljud­skih ka­rak­te­ra ko­je do nje­ga ni­je­smo ima­li u srp­skoj knji­žev­no­sti. To su Mra­čaj­ski Pro­to, Si­me­un Đak, Onaj iza Ka­ce i dru­gi neo­bič­ni pri­mje­ri star­ma­lih dje­ča­ka ko­ji se po­na­ša­ju za­bri­nu­to i ozbilj­no kao Đu­ro iz pri­če Kod Ma­r­ka­no­va toč­ka, Lu­jo iz pri­po­vi­jet­ke Ja­blan i niz dru­gih.

Sa svo­jih pet­na­est go­di­na Đu­ro je pri­nu­đen da no­si na svo­jim mla­dim ple­ći­ma bre­me oba­ve­za jed­nog če­tr­de­se­to­god­išnja­ka. Mi­sli mu­dro kao sta­rac bi­ser­ne bra­de, a ne kao mom­čić. Na to ga na­go­ni nu­žnost, jer je bez oca i bra­ta ko­jeg je iz­gu­bio u sol­da­či­ji. Po­red to­ga, o nje­mu bri­ne bo­le­sna maj­ka, i se­stre ko­je se spre­ma­ju na od­la­zak u no­vi dom. Na­do­jen je ju­na­štvom srp­skih he­ro­ja iz ep­ske pje­sme i sto­ga mu te­že pa­da po­lo­žaj pod austro­u­gar­skom vla­šću. Fa­sci­ni­ra svo­jom oštro­um­no­šću, ali i za­bri­nja­va svo­jom tu­gom.

Lu­jo je sa­svim ne­što dru­go. Pun op­ti­mi­zma, sa svo­jim Ja­bla­nom, oži­vlja­va bo­r­be pro­tiv austru­gar­ske vla­sti. Luj je pun ži­vo­ta. Sa pu­no lju­ba­vi pa­zi i nje­gu­je svo­ga Ja­bla­na. Ču­va ga i hra­ni sa to­li­ko pre­da­no­sti da je spa­vao sa njim. Mi­lu­je ga, te­pa, lju­bi ga i od­no­si se pre­ma nje­mu kao pre­ma naj­ro­đe­i­jem. Po­sta­vlja se pi­ta­nje – za­što? Za­to što je Ja­blan nje­go­va naj­ve­ća ra­dost i po­nos, jer je naj­ja­či bik u oko­li­ni, i ko­ji će se za tre­nu­tak po­bo­sti sa ca­r­skim Ru­do­njom. Lu­jo se pla­ši to­ga meg­da­na, ali ne že­li da pri­zna pred po­lja­rom, već mu pr­ko­sno od­go­va­ra: „E to će­mo, po­lja­re, istom vi­dje­ti“. I Ja­blan je, isti­na, po­bi­je­dio ca­r­skog Ru­do­nju, či­me se Lu­jo ja­ko po­no­sio.

I u Lu­jo­vom i u Ja­bla­no­vom li­ku ima do­sta sim­bo­li­ke. Ja­blan je oli­če­nje bo­san­skog na­ro­da ko­ji je mo­rao po­bi­je­di­ti. Sam Lu­jo ima do­sta slič­no­sti sa Ko­či­ćem. On ne ma­ri za po­ro­di­cu, za dru­go­ve, za dje­voj­ke. Ja­blan je sve u nje­go­vom ži­vo­tu. Isti je bio i Ko­čić ko­ji je iznad sve­ga vo­lio Bo­snu za ko­ju Isi­do­ra Se­ku­lić ka­že da će bi­ti i osta­ti za nje­ga „tvo­rac i ze­mlja i že­na i na­u­ka i umjet­nost, nje­gov ra­zum i in­stikt, nje­go­va ple­me­ni­tost i nje­gov ži­vot“.

Ju­re Pi­li­grap je je­di­ni Ko­či­ćev lik ko­ji sa­ra­đu­je sa oku­pa­to­rom. Pri­prost i neo­bra­zo­van ra­ču­na da je do­šlo nje­go­vo vri­je­me do­la­skom austru­gar­ske vla­sti po­što je i ona ka­to­lič­ke vje­re kao i on. Bio je pre­zren od na­ro­da što je stao na stra­nu oku­pa­to­ra, od­no­sno od oku­pa­to­ra što je Bo­sa­nac a uz to pri­prost i ne­uk. Shva­tiv­ši u ka­kvu je ne­vo­lju upao, okre­nuo je le­đa oku­pa­to­ru. Ko­čić je ve­o­ma ma­lo pi­sao o že­na­ma i lju­ba­vi, me­đu­tim, kad je go­vo­rio o nji­ma, či­nio je to sa ve­li­kim umjet­nič­kim da­rom i stva­ra­lač­kom sna­gom. Umjet­nič­ka na­da­re­nost po­seb­no je do­šla do iz­ra­za u li­ku kr­šne, na­o­či­te i tem­pe­ra­ment­ne Mr­gu­de. Ona po­naj­vi­še vo­li Mi­ku, ta­ko­đe na­o­či­tog se­o­skog mom­ka ko­ji je uzet u voj­sku. Mr­gu­da, dje­voj­ka „slat­ke i pre­slat­ke krvi“, ne mo­že da odo­li Mi­ki­nim mi­lo­va­nji­ma na pe­ri­lu gdje mu po­kla­nja du­šu i ti­je­lo.

Oku­pa­tor­ska voj­ska od­vo­di nje­nog Mi­ku oda­kle se ni­kad ne­će vra­ti­ti, a za ne­sreć­nu dje­voj­ku je ti­me sve okon­ča­no: lju­bav, sre­ća, na­da, ži­vot... Na­šli su je jed­nog da­na obje­še­nu, mr­tvu. I ona je kao Ana Ka­re­nji­na i Ema Bo­va­ri pla­ti­la ži­vo­tom svo­ju lju­bav. Mr­gu­di­nom li­ku mo­gli bi­smo pri­dru­ži­ti Ma­ru­šku, Vi­du i još ne­ke. Ko­čić je ve­o­ma ma­lo mje­sta po­sve­tio lju­ba­vi. To je pri­mi­je­ti­la i Isi­do­ra Se­ku­lić na­gla­siv­ši da kod nje­ga „ima lju­ba­vi, lu­de, di­vlje, a ne­ma lju­bav­ni­ka“ (Se­ku­lić, 1972, str. 40).

Za­klju­čak. U Pe­tru Ko­či­ću srp­ska knji­žev­nost do­bi­la je jed­nog iz­u­zet­no da­ro­vi­tog pri­po­vi­je­da­ča i ori­gi­nal­nog sli­ka­ra lju­di i pri­li­ka u Bo­sni za vri­je­me austro­u­gar­ske oku­pa­ci­je. Nje­go­vo dje­lo je jed­no osvje­že­nje u srp­skoj re­a­li­stič­koj pri­po­vi­je­ci u ko­jem je pri­ka­zao no­vog se­lja­ka, ne na si­je­li­ma i svad­ba­ma, već u bo­r­bi sa pri­ro­dom i broj­nim ži­vot­nim pro­ble­mi­ma.
 

IZVORI

Kočić, P. (1966). Izabrana dela. Beograd: Narodna knjiga.
Kočić, P. (1967). Pripovijetke. Zagreb: Mladost.


LITERATURA

Andrić, I. (1961). Zemlja, ljudi i jezik kod Petra Kočića. Predgovor Kočićevim pripovijetkama u Biblioteci Srpska književnost u sto knjiga, knj. 46. Novi Sad – Beograd : Matica srpska – Srpska književna zadruga.
Deretić, J. (1984). Istorija srpske književnosti. Beograd : Prosveta.
Dučić, J. (2008). Moji saputnici. Beograd : Štampar Makarije.
Egerić, M. (2002). Petar Kočić: Izabrana djela. Banja Luka – Beograd : Glas srpski – Zadužbina „Petar Kočić“.
Sekulić, I. (1961). Petar Kočić. (Delo). [U knjizi:] Petar Kočić. Srpska književnost u sto knjiga, knj. 46. Novi Sad – Beograd: Matica srpska – Srpska književna zadruga.
 

SUMMARY

Ljubomir Milutinović

PICTURES OF PEASANTS IN KOČIĆ`S LITERARY WORK

This pa­per di­scus­ses Ko­cic li­te­rary work which in­tro­du­ces the li­te­ra­tu­re of Bo­san­ska Kra­ji­na, the suf­fe­ring of pe­o­ple in Bo­snia af­ter the Austrian oc­cu­pa­tion and the oc­cur­ren­ce of ex­tre­me po­verty in the Bo­snian co­un­trysi­de. In his pro­se works, he wro­te eight songs of which two chil­dren, was ex­tra­or­di­na­rily be­a­u­ti­ful landsca­pes of the Bo­snian mo­un­ta­ins and im­pres­si­ve and me­mo­ra­ble cha­rac­ters in Ser­bian li­te­ra­tu­re. In furt­her re­vi­e­wing the work-hard Ko­cic pe­a­sants who dif­fer from Ve­se­li­no­vic and La­za­re­vic far­mers and pe­o­ple. Ex­cept Si­meun stu­dents, Mra­cajs Prot, jud­ges, scri­ber and ot­her brot­hers of the mo­na­stery, all the ot­her vil­la­gers. They are: Da­vid Str­bac, at first, crazy, and then qu­iz a je­ster; Gal­le­ria Kne­ze­vic, a man of ex­tra­or­di­nary si­ze and po­wer, Mi­ca and ot­her half-se­as over the pe­a­sants, "the one be­hind tubs or one be­hind the dark­ness, fif­teen orp­han Dju­ro; al­ways op­ti­mi­stic Lu­jo ; un­sop­hi­sti­ca­ted, une­du­ca­ted and the only one who col­la­bo­ra­tes with the enemy, Ju­re Pi­li­grap and ru­ral hand­so­me guy Mi­ka. So, alt­ho­ugh ba­si­cally Lyri­cist, sta­kes fo­und the right word im­bued with hu­mor when it dis­plays its pe­a­sants, not vil­la­ge and wed­dings, but in the strug­gle with na­tu­re and everyday li­fe pro­blems, and bit­terly sa­ti­re show whe­re fo­re­ig­ners cha­ir war­mer and ma­sters.
 

nazad