O knjigama


Ivan Despotović

SMRT ČITAOCA I PONEŠTO O ZAKONU VEROVATNOĆE

(Sanje Ivić: Pseudonim, „Alma“, Beograd, 2008)

Sanja Ivić - Pseudonim

Neo­bič­na kon­cep­tu­al­na pro­za Pse­u­do­nim, autor­ke Sa­nje Ivić, ro­man što po­či­nje po­zi­vom na pro­mo­ci­ju isto­i­me­nog de­la fik­tiv­nog pi­sca i raz­vi­ja se na­lik he­pe­nin­gu u tek­stu, vir­tu­el­no ome­đe­nom pro­sto­ru „po­se­će­nom“ od stra­ne fi­lo­zof­skih alu­zi­ja i nas, či­ta­la­ca, ko­ji otvo­ri­mo ko­ri­ce; ova knji­ga mo­žda je naj­bo­lje oka­rak­te­ri­sa­na sa­mim svo­jim re­če­ni­ca­ma: „Kaf­ki­jan­ski za­plet sa be­ke­tov­skim di­ja­lo­gom – za­me­ram što se sve od­vi­ja br­zo! Ako je kraj­nji cilj no­ve­la, on­da je ri­tam po­do­ban, me­đu­tim, uko­li­ko se ra­di o ro­ma­nu, bar ključ­ni li­ko­vi bi tre­ba­lo da bu­du po­drob­ni­je opi­sa­ni... ka­ko sve to hro­no­lo­ški de­fi­ni­sa­ti?“

Me­ta­fik­ci­o­nal­ni za­pis o pi­sa­nju sme­šten u ne­po­zna­tu bu­duć­nost s oči­gled­nom alu­zi­jom na sa­da­šnji tre­nu­tak (auto­ri – či­ta­o­ci), ovaj ro­man da­kle sam po­sta­je sop­stve­na pro­mo­ci­ja, od­no­sno sa­ma pro­mo­ci­ja iz­ra­sta u ro­man, ta dva su ista stvar. Stro­ga pra­vi­la jed­nog ap­strakt­nog, iz­mi­šlje­nog „Klu­ba či­ta­la­ca“, na­ve­de­na na po­čet­ku, na­la­žu da sva­ki či­ta­lac ima isti si­stem vred­no­sti i sla­že se po osnov­nim pi­ta­nji­ma ži­vo­ta i tu­ma­če­nja tek­sto­va, sa jed­nom ši­ro­kom či­ta­lač­kom za­jed­ni­com. Na taj na­čin či­ta­o­ci se uče da ne iz­la­žu svo­je su­bjek­tiv­no mi­šlje­nje. Ta­ko­zva­ni „pro­je­kat pre­va­zi­la­že­nja skep­ti­ci­zma“ uvo­di nas u svet „smr­ti či­ta­o­ca“, ve­ro­vat­no lo­gič­no za­mi­šlje­nog kao po­sle­di­ca već otr­ca­ne sin­tag­me „smrt auto­ra“. Sled­stve­no to­me i kao od­raz ta­ko pri­hva­će­nog sta­nja stva­ri, pro­za Sa­nje Ivić raz­vi­ja se pre­ko za­ko­na ve­ro­vat­no­će, slu­čaj­nog, kao de­kon­struk­ci­ja sve­ga su­bjek­tiv­nog, ori­gi­nal­nog pa sa­mim tim i emo­tiv­nog, kao u iz­ja­vi jed­nog ju­na­ka pod pse­u­do­ni­mom Ati­la Š:

„Pi­ši­te, za­kon ve­ro­vat­no­će vam je da­nas na­klo­nje­ni­ji ne­go ika­da pre.“ Ta­ko je već sko­ro iz­ve­sno da sva­ko pi­sa­nje vo­di ob­ja­vlji­va­nju, pi­sa­nje i ob­ja­vlji­va­nje, u ap­strakt­nom sve­tu Pse­u­do­ni­ma, ista su stvar. „Po­sto­ji ogrom­na mo­guć­nost po­du­dar­no­sti, te bi se va­še, ka­ko ih vi zo­ve­te, re­če­ni­ce – isto­vet­ne mo­gle skri­va­ti i ži­ve­ti u de­li­ma ni­šta ma­nje vred­nih auto­ra ne­go što ste vi.“

For­ma blo­gov­ske ras­pra­ve ili če­ta ta­ko­đe ob­li­ku­je ovu knji­gu, a do­bra me­ta­fo­ra za pri­me­nje­nu for­mu je mi­ste­ri­o­zna Uli­ca „C“, uvek pra­va, ko­jom se sti­že do svih od­re­di­šta u jed­nom fik­tiv­nom gra­du. Put ko­ji vo­di do svih ci­lje­va ve­ro­vat­no je me­ta­fo­ra i za (sa­vre­me­nu?) knji­žev­nost ili svet. Bit­no je sred­stvo a ne ci­lje­vi.

Me­ta­fo­ra je, ina­če, u „Klu­bu či­ta­la­ca“ za­bra­nje­na za ko­ri­šće­nje. Ne sme se da­kle iz­ra­zi­ti ne­što po­seb­no; či­ta­lac će ot­kri­ti ni­ma­lo ro­ma­nesk­ni svet – tran­spa­rent­nih isti­na i po­ja­va. To ro­ma­nu da­je šarm deč­je igre, ko­joj bi­smo ne­ho­ti­ce pri­pi­sa­li nu­žnu pri­me­su iro­ni­je, po­ma­lo ko­me­di­o­graf­ski opis za­te­če­nog sta­nja stva­ri.

Na tra­gu Be­ke­ta, či­ta­o­ci i auto­ri pod pse­u­do­ni­mi­ma ko­mu­ni­ci­ra­ju kroz ovaj ap­strakt­ni ro­man-blog – bez stvar­ne ko­mu­ni­ka­ci­je. Sva­ko pri­ča svo­ju pri­ču, pri če­mu se i to do­vo­di u pi­ta­nje. Sva­či­ja pri­ča pri­po­ve­da sva­kog. Autor­ka ko­ri­sti fik­tiv­no da bi do­ka­za­la re­al­no, na šta upo­zo­ra­va je­dan lik: „kre­i­ra­nje ču­do­vi­šta či­je se po­tre­be mo­ra­ju za­do­vo­lji­ti na uštrb sop­stve­nih“.

Lik bez do­ka­za o svom po­sto­ja­nju, pod pse­u­do­ni­mom Pro­me­tej, ju­ri­će ka ima­gi­nar­nom ho­te­lu ne bi li ostao za­be­le­žen u knji­zi po­se­ti­la­ca „žu­re­ći da se uve­riš da li o te­bi po­sto­ji za­pis u knji­zi, ne ma­re­ći šta o te­bi pi­še, sa­mo da na bi­lo ko­ji na­čin bu­deš oka­rak­te­ri­san“. Ovo po­sled­nje mo­že se pro­tu­ma­či­ti i kao sud­bi­na sa­vre­me­nog tek­sta (i auto­ra), ko­me je od­bi­je­no po­sto­ja­nje, ta­ko po­sto­ja­no pri­zna­va­no stva­ra­o­ci­ma i de­li­ma pret­hod­nih epo­ha. A po­što de­lo tek kroz kri­ti­ku do­bi­ja stvar­nost, ovo je ve­ro­vat­no i sli­ka tek­sta ko­ji va­pi za kri­tič­kom per­cep­ci­jom.

„Sa­da je ka­sno za očaj­nič­ke po­ku­ša­je za­u­sta­vlja­nja pro­ce­sa, jer ži­vi­mo u bes­kra­ju ko­ji je re­zul­tat na­še za­mi­sli, pa nam se jed­na­kom me­rom vra­ća“, pi­sa­će lik pod ši­from Od­ri. I od­su­stvo re­fe­ren­ci­jal­no­sti je re­fe­ren­ci­jal­nost, i pra­zni­na u tek­stu vr­sta je tek­sta, do­pu­šte­na stva­ra­lač­kim kon­cep­tom. Smrt su­bjek­ta i smrt či­ta­o­ca te­me su ko­ji­ma se ba­vi ova pro­za. To je ujed­no i naj­bo­lji raz­log da je pro­či­ta­te.
 

nazad