O knjigama


Srđan Sandić

PRIVATNOST SMRTI

(David Rieff: Swimming in a sea of death – a Son's memoir. Simon & Schuster, 2009)

David Rieff: Swimming in a sea of death – a Son's memoir

Ko­li­ko je pri­vat­nost smr­ti va­žna stvar i ko­li­ko za­pra­vo tre­ba bra­ni­ti in­te­gri­tet i do­sto­jan­stvo smr­ti pi­ta­nje je ko­je se po­sta­vlja na­kon či­ta­nja po­sljed­nje knji­ge Da­vi­da Ri­ef­fa Swim­ming in a Sea of De­ath – a Son´s Me­mo­ir. Ri­eff, sin Su­san Son­tag, pi­še o maj­či­nim po­sljed­njim da­ni­ma, o nje­noj hra­bro­sti i od­lu­ci da se iz­li­je­či, o ne­gi­ra­nju i nu­žno­sti pri­hva­ća­nja smr­ti. Umr­la je od le­u­ke­mi­je, a u ži­vo­tu se ne­ko­li­ko pu­ta bo­ri­la s ra­kom i po­bi­je­di­la ga. Knji­ga na za­ni­mljiv na­čin po­ka­zu­je ne­spret­nost od­no­sa si­na i maj­ke, ko­ji se u nji­ho­vom slu­ča­ju oči­tu­je kroz si­no­vlje­vu ne­mo­guć­nost da­va­nja pot­po­re u naj­te­žim tre­nu­ci­ma – pred smrt.

Kroz po­pri­lič­no su­zdr­žan je­zik Ri­eff is­pi­su­je još jed­nu pri­ču o te­ži­ni tra­u­me ko­ja se ma­ni­fe­sti­ra kroz ono što čo­vjek ra­di, kroz ono što ga oku­pi­ra, u nje­go­vu slu­ča­ju – kroz pi­sa­nje. Prem­da mu emo­tiv­ni dis­kurs ni­je naj­sret­ni­ji oda­bir, hra­bro se ba­cio u pot­hvat de­kon­struk­ci­je po­sljed­njih mje­se­ci od­no­sa s maj­kom.
 

Unov­ča­va­nje smr­ti


Iako s pri­stoj­nom vre­men­skom dis­tan­com (od če­ti­ri go­di­ne), vr­lo ne­pri­stoj­no po­pu­la­ri­zi­ra nje­nu smrt, što ni­je lo­še, ni­ti ne­po­treb­no, već jed­no­stav­no ne­u­ku­sno. Ako go­vo­ri­mo o na­či­nu na ko­ji je knji­ga na­pi­sa­na, on je “po­pu­lar­no-ame­rič­ki”. Štur, jed­no­sta­van, si­ro­ma­šan je­zik s opi­si­ma po­put lo­ših he­a­dli­nea CNN-ovih vi­je­sti. Tra­ve­sti­ja po­seb­no­sti nje­zi­ne smr­ti spram svih dru­gih to­ga istog da­na ne­što je či­me se va­lja ma­lo ozbilj­ni­je po­za­ba­vi­ti. Kao ka­da je umro Ro­land Bart­hes pa je u fran­cu­skom ti­sku ob­ja­vljen na­slov Smrt Ro­lan­da Bart­he­sa umje­sto Ro­land Bart­hes je umro.

Bru­tal­no unov­ča­va­nje smr­ti kroz ti­pi­čan sen­za­ci­o­na­li­stič­ki na­čin (ti­pi­čan pr­ven­stve­no za ame­rič­ko tr­ži­šte) pre­pri­ča­va­nja naj­in­tim­ni­jih tre­nu­ta­ka po­sljed­njih da­na ži­vo­ta ne­što je s či­me se ne mo­gu po­mi­ri­ti. Sma­tram da pro­sti­tu­ci­ja tog ti­pa sa­dr­ža­ja ima smi­sla je­di­no ka­da se ra­di o go­lom pre­ži­vlja­va­nju, a ne o obič­noj po­tre­bi za vi­dlji­vo­šću, obič­nom is­ti­ca­nju pri­pa­da­nja: on je sin Su­san Son­tag, a Su­san Son­tag je nje­go­va maj­ka – tek to­li­ko da ne za­bo­ra­vi­te. Kao što je pre­pri­ča­va­nje šo­ka i tra­u­me bez­vri­jed­no ako u tom pre­pri­ča­va­nju ni­si u sta­nju pro­na­ći op­će mje­sto u ko­jem se po­ten­ci­jal­ni či­ta­te­lji mo­gu pre­po­zna­ti. Sve is­pod to­ga je obič­no pi­ska­ra­nje pi­ska­ra­nja ra­di. Uza­lud­no tro­še­nje pa­pi­ra i loš mar­ke­ting va­žne si­tu­a­ci­je, smr­ti ro­đe­ne maj­ke, smr­ti va­žne te­o­re­ti­čar­ke, zna­čaj­ne spi­sa­te­lji­ce.

Is­pi­si­va­nje me­mo­a­ra, što je bio po­ku­šaj (ba­rem ako je su­di­ti po na­slo­vu) Da­vi­da Ri­ef­fa, za­vr­ši­lo je po­pri­lič­no ne­slav­no, jer se do­i­sta ne ra­di o me­mo­a­ri­ma, sa­dr­žaj ne ko­ha­bi­ti­ra s na­ja­vom i za­da­nim oče­ki­va­nji­ma ko­je sva­ka na­ja­va no­si u se­bi. Na op­ću ža­lost mr­tvih, va­žnih i slav­nih, ri­jet­ko ka­da se do­go­di do­bra i kva­li­tet­na bi­o­gra­fi­ja, neo­vi­sno o to­me ko­li­ko je fak­to­graf­ski toč­na.
 

Tko je uop­će Da­vid Ri­eff?


Da­vid Ri­eff, ina­če po­zna­ti ame­rič­ki no­vi­nar, na­pi­sao je ne­ko­li­ko knji­ga ko­je ni­ka­da ni­su do­ži­vje­le ja­ču vi­dlji­vost i/ili uspjeh. Stil ko­jim je pi­sa­na ova na­ža­lost se svo­di na za­jed­nič­ki na­ziv­nik lo­še be­le­tri­sti­ke što svo­jim ru­ko­pi­som is­ka­zu­je sa­mo još je­dan ob­lik emo­tiv­ne pro­sti­tu­ci­je, u ko­joj se autor lo­še sna­la­zi. Tre­nu­tak u ko­je­mu po­ku­ša­va raz­ja­sni­ti maj­čin strah od smr­ti za­vr­ša­va ta­ko­đer vr­lo ne­slav­no.

Pa­ra­fra­za tog pri­mje­ra gla­si: sve dok je ona po­zi­tiv­no raz­mi­šlja­la, po­ku­ša­va­la se ve­se­li­ti i ra­di­ti stva­ri ko­je vo­li – po­put pi­sa­nja – du­bo­ko u se­bi ig­no­ri­ra­la je mo­guć­nost vla­sti­te smr­ti i smr­ti uop­će. Re­ci­mo da je taj de­talj, fe­no­men stra­ho­va­nja pred ne­po­zna­tim, vla­sti­tom smrt­no­sti u ovom kon­kret­nom pri­mje­ru, mo­žda i “naj­du­blji tre­nu­tak”. Sin se po­naj­ma­nje ba­vi maj­kom u svo­joj knji­zi o maj­ci, on u cen­tar zbi­va­nja sta­vlja svoj strah i svo­ju ulo­gu za­ba­vlja­ča, ne­ko­ga tko ima za­da­tak njoj po­mo­ći oda­gna­ti te­ške mi­sli.

Kao do­bar no­vi­nar iz­ne­na­đu­ju­će lo­še (pa čak i za la­ič­ke po­zna­va­te­lje en­gle­skog je­zi­ka) ko­ri­sti no­vo­sko­va­ne fra­ze. Pri­tom se ba­vi op­ćim mje­sti­ma ko­ja vr­lo ne­si­gur­no sta­vlja u su­bjek­tiv­ni kon­tekst re­pe­ti­tiv­nim pro­pi­ti­va­njem: “Je­sam li mo­gao uči­ni­ti vi­še?” Mo­žda je je­di­na va­žna po­ru­ka ko­ju je ova knji­ga uspje­la oda­sla­ti pri­mjer od­no­sa lječ­ni­ka i pa­ci­jen­ti­ce ka­kav ne bi tre­bao bi­ti, kroz pri­kri­ve­ni sa­vjet dok­to­ri­ma me­di­ci­ne: po­ku­šaj­te ne bi­ti pre­gru­bi u ob­ja­šnja­va­nju di­jag­no­ze svo­jim pa­ci­jen­ti­ma.
 

Umje­sto si­na – Son­tag!


Ka­ko sam kraj­nje raz­o­ča­ran knji­gom ko­ja će, na­vod­no, do­ži­vje­ti i hr­vat­ski pri­je­vod, uzi­mam si za pra­vo re­ći još ne­što o jed­nom div­nom, kod nas ne­do­volj­no za­pa­že­nom dje­lu Su­san Son­tag, I, et­ce­te­ra – zbir­ci krat­ki pri­ča iz 1977. go­di­ne – kao mo­gu­ćem pri­je­dlo­gu za pre­vo­đe­nje umje­sto si­no­ve knji­ge. Ra­di se o vr­lo za­ni­mlji­vom na­slo­vu u ko­jem je mo­gu­će raz­li­ko­va­ti vi­še na­ra­tiv­nih po­stu­pa­ka. U pro­ce­si­ma nji­ho­va ostva­ri­va­nja Son­tag je vi­dje­la esen­ci­ju pri­po­vje­dač­kog dje­lo­va­nja i stva­ra­la­štva – ka­ko je ka­sni­je ob­ja­šnja­va­la.

Spo­me­nu­ta zbir­ka sa­ži­ma jed­nu sa­da već (mo­žda?) pre­va­zi­đe­nu tra­di­ci­ju na­ru­ša­va­nja struk­tu­ral­nih i for­mal­nih za­ko­ni­to­sti pri­po­vi­je­da­nja i osli­ka­va va­žnu od­li­ku nje­nog cje­lo­kup­nog na­ra­tiv­nog pri­stu­pa i po­stup­ka. Pri­po­vi­jet­ke Pro­jekt za put u Ki­nu, Pu­to­va­nje bez vo­di­ča, Po­sljed­nji iz­vje­štaj i Dvoj­nik pred­sta­vlja­ju raz­li­či­te vi­do­ve one ten­den­ci­je stva­ra­nja mo­der­ne pri­po­vi­jet­ke ka­kva da­nas pre­vla­da­va u Ame­ri­ci i u svi­je­tu. Pre­po­ru­čam: I, et­ce­te­ra, a ne Swim­ming in a Sea of de­ath.
 

nazad