O knjigama


Radomir Mićunović

AUTOR VLASTITOG DA I NE

(Duško Novaković: Klupe nenagrađenih, drugo dopunjeno i izmenjeno izdanje, „Treći trg“, Beograd, 2009)

Duško Novaković: Klupe nenagrađenih

Vi­še­stru­ki la­u­re­at do­ma­ćeg pe­sni­štva, sa ne­ko­li­ko vred­nih in­ter­na­ci­o­nal­nih pri­zna­nja, Du­ško No­va­ko­vić je po­ka­zao po­tre­bu za kon­tra­stom i smi­sao za par­ad­ok­se, iz­me­đu osta­log, i ti­me, što je naj­no­vi­ju svo­ju zbir­ku na­zvao „Klu­pa ne­na­gra­đe­nih“ i za nju, od­mah, 2008. go­di­ne, pri­gr­lio na­gra­du gra­da Be­o­gra­da za knji­žev­nost i li­te­rar­nu na­gra­du „Đu­ra Jak­šić“.

Pre ove zbir­ke, D. No­va­ko­vić je ob­ja­vio: „Zna­lac ogle­da­la“ (Be­o­grad, 1976), „Po­de­ro­ti­ne na vre­ći“ (Be­o­grad, 1979), „Sa­ti i ži­vo­ti­nje“ (dvo­je­zič­no, na srp­skom i ma­ke­don­skom, Sko­plje, 1980), „Nad­zor­nik kvar­ta“ (Be­o­grad 1982), „Di­ja­log o ne­ma­ru“ (Be­o­grad, 1986), „Hod­ni­kom“ (Be­o­grad, 1991), „Zna­lac ogle­da­la i pri­dru­že­ne pe­sme“ (Be­o­grad, Be­o­grad, 1995), „Sta­ci­o­na­ri­je – pe­sme ra­ta i me­se­ča­re­nja“ (Be­o­grad, Be­o­grad, 1998), „Iza­brao sam me­sec“ (Ča­čak, 2003), „Do­sta­vlje­no mu­za­ma“ (Be­o­grad, 2005), „Bi­o­skop Li­mi­jer“ (dvo­je­zič­no, na srp­skom i fran­cu­skom, Be­o­grad 2007), „Tu­pan i nje­gov pe­da­gog“ (Za­je­čar, 2007) i „Klu­pa ne­na­gra­đe­nih“ (pr­vo iz­da­nje, Be­o­grad, 2008).

No­va­ko­vić je ob­ja­vio „An­to­lo­gi­ju sa­vre­me­ne ma­ke­don­ske po­e­zi­je“ (Ce­ti­nje, 2003) i pre­veo ne­ko­li­ko sa­mo­stal­nih knji­ga ma­ke­don­skih pe­sni­ka.

Za svoj pe­snič­ki rad, ne ra­ču­na­ju­ći po­sled­nje dve, do­bio je na­gra­de Mi­lan Ra­kić, Mla­da Stru­ga, Bran­ko Milj­ko­vić, Zma­jo­vu i Di­so­vu, za­tim Da­ni­ca Mar­ko­vić, Vas­ko Po­pa, Ri­sto Rat­ko­vić, Is­tok – Za­pad...

Re­la­ci­ja na­gra­đe­ni-ne­na­gra­đe­ni po­slu­ži­la je auto­ru, be­sum­nje, da, još jed­nom, skre­ne pa­žnju o pri­zna­va­nju-ne­pri­zna­va­nju pi­sa­ca i umet­ni­ka, uop­šte, u raz­li­či­tim sre­di­na­ma i raz­li­či­tim vre­me­ni­ma.

Na tu te­mu No­va­ko­vić je go­vo­rio, u po­vo­du Di­so­ve na­gra­de, s pro­le­ća 2003. go­di­ne: Na­gra­de do­pu­nja­va­ju knji­žev­nu bi­o­gra­fi­ju, po­di­žu rej­ting na­gra­đe­nog de­la, uti­ču na even­tu­al­no po­ve­ća­nje či­ta­no­sti, štam­pa­nje no­vog iz­da­nja, ta­ko, ba­nu u ži­vot pi­sca i ob­ra­du­ju ga u ina­če ve­o­ma za­lud­nom i sla­bo pla­ti­vom po­slu. Bi­lo mi je sim­pa­tič­no da po­sma­tram ka­ko se ne­ki skrom­ni pi­sci po­sle do­bi­ja­nja na­gra­da po­na­ša­ju kao ve­de­te. Tre­sli su sa se­be svo­ju na­gra­đe­nost kao pas bu­ve – na sve stra­ne. Me­ne bi naj­vi­še ob­ra­do­va­lo, što se do­bi­je­nih na­gra­da ti­če, to po­ja­ča­no ak­tu­e­li­zo­va­nje mo­je po­e­zi­je, pa i či­ta­nost. To sam pr­vi put ose­tio sa Zma­je­vom na­gra­dom. Sve do ta­da, stvar se svo­di­la na tap­ša­nje po ra­me­nu. Uz na­gra­du ide i za­vist, kao ja­ko gad­na an­tro­po­lo­ška cr­ta ne­na­gra­đe­nih.

I dok smo još kod no­ti­ra­nja, vred­no­va­nja i po­hva­lji­va­nja, evo šta No­va­ko­vić mi­sli o pra­ti­o­ci­ma i oce­nji­va­či­ma spi­sa­telj­ske de­lat­no­sti:Knji­žev­na kri­ti­ka mo­ra na­sto­ja­ti da bu­de spo­sob­na da po­kre­će pi­ta­nja i da­je od­go­vo­re kad već su­di i pre­su­đu­je, ne­ka to či­ni po­šte­no i bez tak­ti­zi­ra­nja, da ne za­da­je bol.

Po­što smo se bla­go osvr­nu­li na one ko­ji ve­dre i obla­če, ži­ri­ra­ju i kri­ti­ča­re, usme­ri­mo vi­zir na glav­ni obje­kat in­te­re­so­va­nja, to jest na­zna­če­nu knji­gu.

U njoj se ovaj po­e­ta re­flek­tu­je vi­še ne­go u po­ča­sti­ma ko­je su tek pra­ti­lje uči­nje­nog. For­ma­cij­ski, zbir­ka „Klu­pe ne­na­gra­đe­nih“ je tro­del­na: OKOL­NO­STI, PLE­VA i LI­NI­JA SPU­ŠTA­NJA. A sva­ki ode­ljak ima svo­ju pe­smu-pret­hod­ni­cu, to su: In­sert iz za­jed­nič­ke pa­ro­le „Ho­će­mo pro­me­ne“, Pri­đoh li ra­tar­stvu ka­ko tre­bai Mo­no­log o kre­ke­ta­nju i ba­ra­ma.

Te­ško je da­nas bi­ti svoj i sa­mo­svo­jan, a ne bi­ti se­bič­njak i ego­cen­trik. Te­ško je, uop­šte, da­nas bi­ti ne­ko i ne­što, a ne pro­da­ti se bud­za­što. Je­dan od du­žih na­slo­va iz dru­gog, do­pu­nje­nog iz­da­nja naj­no­vi­je zbir­ke pri­ka­zu­je nam ta­kvim svog auto­ra. Na­slov do­slov­no gla­si: Na go­di­šnji­ci po­znan­stva, če­ga se ti pla­šiš, ve­te­ra­nu vla­sti­tog da i ne.

Ta pro­sto­pro­ši­re­na re­če­ni­ca ne upro­šća­va već, na­pro­tiv, uslo­žnja­va po­jam stva­ra­la­štva i stva­ra­o­ca, jer iza nje po­sto­ji ne sa­mo ta jed­na pe­sma, no sve­ko­li­ki opus i ono što mu je, kao iza­zov i pod­sti­caj, mu­ka i sa­tis­fak­ci­ja, bi­lo po­vod. Be­sum­nje, ni­su pre­te­ra­no va­žni go­di­šnji­ca ni po­znan­stvo, ma­da nas ra­do­zna­lost te­ra da pro­ni­če­mo u da­tum i ve­zu, bi­tan je re­zul­tat sve­ga to­ga, kao što je u spor­tu naj­pre­či gol, a u ša­hu mat. 

Po­što uglav­nom po­či­nje ova­ko i, po­što uglav­nom re­a­gu­je­mo – eto još jed­nog na­slo­va iz iste knji­ge, ko­ji nas opo­mi­nje da je ba­vlje­nje pe­va­njem jed­na­ko kre­a­tiv­no i od­go­vor­no, kao i sa­mo pe­va­nje. Za­ni­ma­nje i bud­nost su pret­po­stav­ke da se de­lo pri­mi na pra­vi na­čin, da nas uvu­če u svo­je ko­lo­vra­te i, on­da, vra­ti u stvar­nost.

Na tom, kraj­nje za­teg­nu­tom ra­spo­nu, od po­jav­nog i poj­mov­nog, dav­nog i ak­tu­el­nog, ima­gi­na­ci­je i zbi­lje, je­ste i ni­je, vi­bri­ra i ekvi­li­bri­ra pe­sni­ko­va reč, ne do­pu­šta­ju­ći da se ži­ca smi­ri, a svest za­dre­ma. Po­ru­ka je ja­sna u sva­kom slu­ča­ju, čak i ne­re­še­nom: Sa­mo ne bi­ti rav­no­du­šan, ne bi­ti od­su­tan, ne iz­gu­bi­ti po­tre­bu za po­bu­nom ko­ja zna­či umet­nost u naj­bo­ljem smi­slu.

Šta sam hteo da ka­žem ja­pan­skoj pe­sni­ki­nji Ka­zi­ko Ši­ra­i­ši o tre­šnja­ma – pi­ta se, i od­go­va­ra, No­va­ko­vić. Pre­sli­ša­va se, i pre­sli­ša­va nas. Mi ta­ko pret­po­sta­vi­mo, ili sa­zna­je­mo, ili mi­sli­mo da smo do­ku­či­li, šta je pi­sac hteo da ka­že, čak i šta je hteo da pre­ću­ti. Ne za­bo­ra­vi­mo da je u jed­nom raz­go­vo­ru ka­zao: Bio bih sre­ćan ka­da bih do­speo do naj­ve­će bi­bli­o­te­ke svih vre­me­na – do ću­ta­nja!

Ko­ri­sno ne­me­ša­nje ili od­go­vor Ge­ri Šnaj­de­ru o po­li­tič­koj neo­pre­de­lje­no­sti, kao sa­ve­tu za pi­je­nje pi­va – na­sta­vak je nje­go­vog mo­no­lo­ga, ko­ji je, go­to­vo re­dov­no, di­ja­log, po­ne­kad i si­mul­ta­ni raz­go­vor sa onim, sve re­đim či­ta­či­ma i tu­ma­či­ma, po­et­skih i po­e­tič­kih tek­sto­va. Pre­se­lja­va­njem po­li­ti­ke iz vla­di­nih i sa­bor­nih oda­ja u kro­jač­ke i fri­zer­ske sa­lo­ne, ma­ga­zi­ne i bir­cu­ze, na­vo­di nas da se za­pi­ta­mo i za­bri­ne­mo, ko nam i ka­ko fri­zi­ra isti­ne, kro­ji sud­bi­ne, pro­da­je rog za sve­ću i pi­je na slam­či­cu ži­vot­ne so­ko­ve. 

Da se pro­bu­đe­ni deo na­ro­da i sa­vest čo­ve­čan­stva, ka­ko na­zva­še lju­de od pe­ra i ta­ste­ra, ne oglu­še o isto­ri­ju, ko­ja je s po­li­ti­kom naj­če­šće u di­vljem bra­ku, Du­ško će za­be­le­ži­ti va­zdu­šnu kam­pa­nju kao vr­hu­nac svih mi­lo­srd­nih kam­pa­nja: Spu­stih se, in­spek­tor šet­nje, s br­da Stra­že­vi­ca, be­še od­mah su­tra­dan, po­sle uda­ra to­ma­hav­ka.

Po­što si sla­bo upu­ćen u či­nje­ni­ce i ne znaš, ono što ne bu­deš čuo od dru­gih re­ći ću ti ja...
ne zvu­či pre­po­tent­no, sem ako ne­kom baš fa­li pel­cer ig­no­ra­ci­je i na­va­lent­no­sti, pa to – u svom sti­lu – po­gre­šno shva­ti. Po sre­di je, ve­ro­vat­no/sva­ka­ko, po­tre­ba da se ob­ja­sne po­ja­va i svr­ha, to­ko­vi de­ša­va­nja, uzro­ci i po­sle­di­ce.

Za­što ta­ko pred­sta­vljam de­lat­ni­ka i de­lo?

Op­šir­nost na­slo­va je nje­gov spe­ci­ja­li­tet, na­ro­či­to u Klu­pa­ma. Kroz te na­slo­ve, na đač­ku, par­kov­sku, skup­štin­sku i, za­što ne re­ći op­tu­že­nič­ku klu­bu, do­vo­de se vi­ni i ne­vi­ni, da ih ra­za­zna­mo, oprav­da­mo, pri­hva­ti­mo ili es­hu­mi­ni­ra­mo.

Uosta­lom, na­vo­đe­nje ko­je ni u kom slu­ča­ju ni­je za­vo­đe­nje od glav­nih ta­ča­ka i eg­zi­sten­ci­jal­nih pro­ble­ma, ne­go oko­li­šno ili skra­će­no usme­re­nje ka nji­ma, okon­ča­va­mo sle­de­ćim apo­dik­som: I ovo mo­že da bu­de do­da­tak pa­klu u ko­me odav­no ži­viš.

Ka­tar­zič­nost se pod­ra­zu­me­va kao ne­mi­re­nje sa lu­ci­fer­skim sve­tom, i pro­či­šće­nje, a kon­tra­punkt de­mon­skom je Po­vre­me­no raj.

Pe­snik u kon­zu­men­tu, ne­čuj­no ili otvo­re­no, tra­ži sa­u­če­sni­ka i, za­što ne ka­za­ti, sa­rad­ni­ka/srod­ni­ke. Če­ka uvrat­no dej­stvo. Ra­ču­na na re­ak­ci­ju. Go­vo­re­ći, oslu­šku­je. Otud, me­đu ko­ri­ca­ma: Po­sma­tra­če­va na­po­me­na, Neo­kon­ča­va­nje, I evo te fu­sno­te...

Ne­ko­li­ko pe­sa­ma či­ne po­ro­dič­ni al­bum ne­za­bo­rav­nih blic sni­ma­ka, a naj­kra­ća i naj­po­tre­sni­ja od njih je De­ku­bi­tis, kao pri­mer ot­po­ra smr­ti.

Za­jed­no su, a ne sme­ta­ju jed­no dru­gom, ili se, ra­di iz­be­ga­va­nja mo­no­to­ni­je, ma­lo spo­reč­ka­ju, pa da­lje ko­eg­zi­sti­ra­ju: lju­di i pri­ro­da, ani­mal­ni i astral­ni svet. Ob­je­di­nje­ni su Lep­tir, pa­tri­o­te i pa­u­či­na, po­sto­je Li­šće, Ba­bi­no pra­se i Dr­vo ka­ko ga na­pi­šem, pa Go­lu­bi­čin za­mr­sak, Te­treb, Iz­laz za molj­ce...

Stva­ra­lac tre­ba i ho­će da upo­zo­ri i ape­lu­je, ali da pro­me­ni svet i da ga sa­ču­va od pro­pa­sti, to je već pre­ve­li­ki ka­men za nje­go­va ple­ća. Mo­žda je­di­no za pod gla­vu. Sto­ga, re­ci­mo, Za­vi­dim gu­ska­ma, za­čud­no zvu­či kao sa­vre­me­na or­fej­ska ci­tra, na­čas iza­zi­va­ju­ći alu­zi­ju na spa­si­o­ce Ri­ma, do­bi­ja­ju­ći po­tom i dru­ge, re­le­vant­ni­je od­je­ke.

U is­toj ru­ko­ve­ti su, bez slič­nih ko­no­ta­ci­ja: Ako je ka­šnje­nje u po­vrat­ku ku­ći sa­mo po se­bi pre­kr­šaj, Ili me po­zo­vi, dok Oda ver­noj sa­put­ni­ci ni­je lju­bav­na pe­sma u kla­sič­nom smi­slu. Po sre­di je, u stva­ri, po­hva­la pi­sa­ćoj ma­ši­ni, ko­jom se afir­mi­še za­vi­snost i bes­kraj­no raz­u­me­va­nje iz­me­đu sred­stva za rad i po­let­nog/oda­nog ko­ri­sni­ka.

Od pe­sa­ma ko­je ne­pri­stra­sno ši­ba­ju pro­šle i sa­da­šnje ano­ma­li­je, ov­da­šnje i stran­ske, ubra­ja­ju se, po­seb­no, Par­la­men­tar­ci u Stra­zbu­ru. U njoj, i slič­nim, ap­sol­vi­ra se ulo­ga ma­lih ze­ma­lja u svet­skim kre­ta­nji­ma i za­vr­ta­nji­ma.

Da pre­zen­ta­ci­ja ne bu­de pre­o­zbilj­na, evo, neo­zbilj­no pri­zna­jem:
Me­ni se, lič­no, naj­vi­še svi­đa Do­da­vač šam­panj­ca.
Da pro­sla­vi­mo pri­zna­nja!
Za­to ne iz­be­ga­vam Čas iz si­pa­nja i na­zdra­vlja­nja.

Pre­u­zi­ma­nje mr­tvih ci­pe­la, Lo­ka­ci­je nju­ška­la
i nji­ma slič­ne pe­sme, po­ka­zu­ju da po­e­zi­ja ho­ti­mi­ce ide mar­gi­nom zbi­va­nja, tra­že­ći ko­mi­ku mi­mo tra­gi­ke, a na­la­ze­ći če­sto miks jed­nog i dru­gog u onom tre­ćem.

Gde je klu­pa, red je da se na­đe i Sto­li­ca. Tek ona­ko, Zbog te­o­ri­je smak­nu­ća.
Di­ja­me­tral­ni (bog­me, ne­kad i sa­gla­sni) su Po­ter­ni­ca i Za­sta­va.
On­da Asa­na­tor i Ten­den­ci­ja

I do­đe ge­o­me­tar. Valj­da, da pre­me­ri ze­mlju i pri­pre­mi te­ren za sti­ho­ve Ro­ber­ta Lo­ve­la, ko­ji su po­slu­ži­li No­va­ko­vi­ću kao mo­to: Ni­kad ne na­pu­sti­smo ze­mlju, po­či­nju­ći u mu­dro­sti, umi­ru­ći u sum­nji.

I, kad smo već kod pred­lo­ža­ka, za­ni­mlji­vo je da No­va­ko­vi­će­va knji­ga kre­će sa tri mo­to(r)a.

Po­red Lo­ve­la, oslo­nio se na Ma­no­li­ja Ana­sta­ki­ja i Fren­ka O' Ha­ru. Za nji­ma tro­ji­com, kao pro­log pe­sma­ri­ci, ma­še ba­ka sa be­o­grad­skog bal­ko­na. Ona bi, te pre­vrat­ne 2000, da za­u­sta­vi do­ga­đa­je, jer su na obe stra­ne, i me­đu nji­ma, svi nje­ni. Pe­snik je an­ga­žo­van i ne pro­pu­šta da taj pri­zor pret­po­sta­vi be­lo­svet­skim ve­sti­ma. Ne iz­ja­šnja­va se, pu­stio je svo­je lič­no­sti da se, bez po­sred­ni­ka, obra­te jav­no­sti.

Na ula­sku u ovu bi­bli­ju sva­ko­dne­vi­ce, pre ne­go se upu­sti­te u či­ta­nje sa­mih sti­ho­va, tre­ba pro­či­ta­ti ne­po­sta­vlje­no a pod­ra­zu­me­va­ju­će pi­ta­nje / uput­stvo: Ve­ru­je­te li u ve­ri­zam? Ako ve­ru­je­te, uži­va­će­te!Ako ne ve­ru­je­te, po­ve­ro­va­će­te!

Još od ita­li­jan­skog ve­ri­zma, na­sta­log po ugle­du na fran­cu­ski na­tu­ra­li­zam, to tra­že­nje je i na­la­že­nje no­vih knji­žev­nih sa­dr­ža­ja, isti­ni­tih i pri­stu­pač­nih ši­roj či­ta­lač­koj pu­bli­ci, a opet sa­vre­me­nih estet­sko-etič­ko-zna­čenj­skih efek­ti­va – za­sno­va­nih na tzv. objek­tiv­noj knji­žev­no­sti, bez na­gla­še­nog li­ri­zma i ga­nu­tlji­ve is­po­ved­no­sti, sa uz­dr­ža­nim ko­men­ta­tor­skim či­nom pi­sca, ko­ji vo­di utak­mi­cu ka­u­zal­nih od­no­sa bez su­vi­šnih upli­ta­nja.

Na ru­še­vi­ni tro­šnih po­stav­ki, li­še­ni ste­re­o­ti­pa, aka­dem­skih pra­vi­la i kon­ven­ci­ja, iz­gra­đu­ju se sa­dr­ža­ji pri­klad­ni vre­me­nu i stup­nju ci­vi­li­za­cij­skog do­me­ta.

Pi­sac te­ži da ot­kri­je, i pri­ka­že, du­blje ko­re­ne i vi­še plo­do­ve sa dr­ve­ta ži­vo­ta i mu­dro­sti. Raz­u­me se, ni­šta ni­je is­klju­če­no, pa ni vir­tu­al­ni svet, pa­ra­le­lan re­al­nom, s ti­me da se, tek cilj­nim in­ven­ta­ri­sa­njem, a ne pri­lo­že­nim poj­mov­ni­kom i upu­stvi­ma, od­sli­ka po­re­dak bi­ća i stva­ri, u da­tom tre­nut­ku. Ne­ka­da bi­će po­sta­je stvar, a stvar bi­će, kao u De­zer­tu.

Do­tič­ni ne bi bio pe­snik tog pro­se­dea i ran­ga, da te­o­ri­ja­ma ne pri­la­že prak­su, a op­štem per­so­nal­no.

Ne­ki od nje­go­vih tek­sto­va srod­ni su ka­ba­reu, po­što se u nji­ma is­po­lja­va sja­jan duh i ve­šti­na 'iz­vr­ta­nja po­stav(k)e' na zva­nič­nim pri­je­mi­ma sve­ga što se či­ni i pri­či­nja­va, iza ku­li­sa i na sce­ni. Da ni­je po­gub­no, što­šta bi de­lo­va­lo sme­šno. Za­to se ma­nir za­me­ne ulo­ga i kva­li­fi­ka­ti­va (be­log u cr­no, i obrat­no), ozbilj­ni­je mo­ra ra­za­zna­va­ti i pri­hva­ta­ti.

No­va­ko­vić je ro­đen u Pod­go­ri­ci (ta­da Ti­to­gra­du) 1948. Maj­ka mu Pod­go­ri­čan­ka Kse­ni­ja Ci­cva­rić Bra­co­vić, ču­ve­na in­ter­pre­ta­tor­ka na­rod­nog me­lo­sa, a otac Ni­ko­la, iz Stru­mi­ce, pi­lot-te­le­gra­fi­sta En­gle­skog kra­ljev­skog va­zdu­ho­plov­stva (RAF), ta­ko da je autor ži­veo i ško­lo­vao se u Cr­noj Go­ri, Ma­ke­do­ni­ji i Sr­bi­ji, ka­ko su ga ži­vot­ne pri­li­ke za-no­si­le. Vi­deo je oca pr­vi put tek u sed­moj go­di­ni, zbog hap­še­nja i lo­go­ri­sa­nja istog, a maj­ka je, ta­ko­đe, pro­šla kroz se­lid­be i ši­ka­ni­ra­nja on­da­šnje ide­o­lo­gi­je.

Stu­di­rao je ju­go­slo­ven­sku i svet­sku knji­žev­nost u Be­o­gra­du. Iz­ve­sno vre­me ra­dio u JAT-u. Sa­da je se­kre­tar Srp­skog knji­žev­nog dru­štva i član Pen klu­ba.

Bio je uče­snik i gost po­zna­tih svet­skih fe­sti­va­la po­e­zi­je i odr­žao niz pre­da­va­nja o sa­vre­me­noj po­e­zi­ji u ne­ka­da­šnjoj Ju­go­sla­vi­ji. Ure­đi­vao Knji­žev­nu reč, Knji­žev­ne no­vi­ne, Ov­dje, Knji­žev­nost... Za­stu­pljen u mno­gim do­ma­ćim i stra­nim an­to­lo­gi­ja­ma. O nje­go­vom stva­ra­la­štvu sa­či­njen je zbor­nik ra­do­va: Po­e­zi­ja Du­ška No­va­ko­vi­ća (No­vi Sad, Ma­ti­ca srp­ska, 1999) i pu­bli­ka­ci­ja Du­ško No­va­ko­vić – Di­so­vo pro­le­će (Ča­čak, Grad­ska bi­bli­o­te­ka „Vla­di­slav Pet­ko­vić Dis“, 2003), kao i ne­ko­li­ko te­mat­skih blo­ko­va u ra­znim knji­žev­nim ča­so­pi­si­ma.

Po No­va­ko­vi­ću, svet je ve­li­ka ra­na, a reč bi mo­gla da bu­de lek. Na­i­me, tre­ba hu­ma­ni­zo­va­ti ose­ća­nja pred otvo­re­nim pi­ta­nji­ma ži­vo­ta. Brat­stvo po ne­sa­ni­ci pred zlom iden­tič­no je svu­da. Po­zi­va se, kod ta­kvih prin­ci­pa, na Sten­li­ja Mar­vi­na ko­ji ve­li: Čo­vek po­da­sti­re svo­je sr­ce kao stol­njak!

Po­li­tič­ka i so­ci­jal­no-eg­zi­sten­ci­jal­na no­ta, kao vid an­ga­žma­na dru­štve­nog či­ni­o­ca i či­ni­la­ca, iz­o­štra­va akor­de nje­go­vog pe­va­nja i mi­šlje­nja. Uko­li­ko, pak, tra­ži­te klju­če­ve Ars po­e­ti­ke, pro­či­taj­te oba­ve­zno Iz­ve­štaj o imo­vi­ni, na­ći će­te ih, naj­pre, ta­mo:

I ne­ka­kve klju­če­ve no­siš u dže­pu
De­se­tak ra­znih na pri­ve­sku
Ali ni ovim ko­jim stan ot­klju­ča­vaš
Ni ovaj od sme­ća­re u zgra­di
Ni ovaj od ula­znih vra­ta
Ni­je­dan ni­je tvoj. Pla­ćaš što ih no­siš i ču­vaš.

Pe­snik se ne za­do­vo­lja­va si­pa­njem in­for­ma­ci­ja i do­vo­đe­njem u ve­zu pre­na­gla­še­nih i(li) za­po­sta­vlje­nih de­ta­lja, sa na­me­rom da im za­me­ni me­sta ili urav­no­te­ži, ta­ko da će­mo sre­sti vers obr­nu­te kom­pa­ra­ci­je jer na­o­pa­kost je, či­ni se, pre­šla svu­da u opa­kost: Sun­ce kao si­ja­li­ca si­ja po­nad svih stva­ri. („A gde su smr­tov­ni­ce“). Da­kle, ne si­ja­li­ca kao sun­ce, već dnev­na zve­zda kao noć­na sve­tilj­ka, do­zvo­lje­no je Ze­mlja­ni­nu, da us­po­sta­vlja svoj po­re­dak ko­jim se mal­či­ce bu­ni pro­tiv nad­re­đi­va­nja. Ina­če, ne­ke re­če­ni­ci su mu či­sti afo­ri­zmi.

Go­vo­re­ći o mo­der­noj po­e­zi­ji, onaj ko­ji hte­de da stu­di­ra atom­sku fi­zi­ku na be­o­grad­skom pri­rod­no-ma­te­ma­tič­kom fa­kul­te­tu, isto­vre­me­no go­vo­ri o svo­jim obra­sci­ma: Ne pre­ten­du­jem da sam baš eks­tra zna­lac sve­ga što se do­ga­đa u svet­skoj po­e­zi­ji, ali mi­slim da je već du­go u cen­tru pa­žnje je­zič­ka po­e­zi­ja. Reč je o jed­noj vr­sti eks­pe­ri­men­tal­ne po­e­zi­je ko­ja ne­pre­kid­no 'ra­di' na ši­re­nju op­se­ga je­zič­kog ozna­ča­va­nja – sve­ga, me­di­ja, uli­ce, po­lo­i­ti­ke, osta­lih umet­no­sti, ge­o­gra­fi­je, ur­ba­ni­te­ta... tra­ga­nje za psi­ho­lo­škim re­pe­ri­ma sa­vre­me­nog čo­ve­ka, jed­nom reč­ju, stva­ra­nje smi­sla bez ob­zi­ra na obič­nost ili kon­ven­ci­o­nal­nost sli­ke. Da­nas mi je ja­sni­je za­što su mno­gi pe­sni­ci, pre sve­ga ame­rič­ki, uvo­di­li čak i struk­tu­ru ro­ma­na u po­e­zi­ju.“

No­va­ko­vić to­li­ko da­le­ko ni­je že­leo da ide. Ima­ju­ći na umu da ni­je­dan pra­vac ni­je sve­o­bu­hva­tan i je­di­ni, te da i sam ve­ri­zam ima svo­ju ne­ga­ci­ju, po­za­ba­vio se re­vi­zi­jom istog. Uveo je pri­ču u pe­smu, a mo­gao je uve­sti i ši­re knji­žev­ne for­me, s ob­zi­rom da mu je bi­o­gra­fi­ja, sa­ma po se­bi, sin­te­za dra­me i ro­ma­na. Iro­ni­ja i gro­te­ska po­ma­žu mu da se ob­ra­ču­na sa gor­či­nom, zah­tev­nim mo­ti­vi­ma i ja­kim iz­ra­zi­ma, ne od­bra­cu­ju­ći ni mit kao že­lju smrt­ni­ka za be­smrt­no­šću. Mit je, po nje­mu, kon­ste­la­ti­van od­nos sve­ta ži­vih i sve­ta mr­tvih, čo­ve­ko­vo uro­đe­no se­ća­nje. Pro­tiv­za­bo­rav.

Re­dov­no tra­žim srod­nost me­đu pi­sci­ma svo­je ge­ne­ra­ci­je, i dru­gih ge­ne­ra­ci­ja, pa za­pa­žam, bez la­žne skrom­no­sti, ka­ko se moj ci­klus LI­RI­KA EPI­KE u knji­zi „Iz/po­ve­sti“ do­i­ma baš tog ogran­ka No­va­ko­vi­će­ve spev­ne kro­šnje.

Nje­gov So­net o sti­ca­nju bi­se­ra, ob­ja­vljen već na star­tu ba­vlje­nja re­či­ma, u „Po­li­ti­ci“, na­ja­vio je sa­mo­svoj­nu lič­nost. Spa­da me­đu pe­sni­ke ko­ji upor­no is­tra­žu­ju al­ter­na­tiv­nu di­men­zi­ju pe­snič­kog je­zi­ka. Ot­me­nost for­me po sva­ku ce­nu, ni­kad mu ni­je bi­la pri­mar­na. Ni­je mu da­le­ko ni žar­gon ako za­fa­li. Iz­me­đu osta­log, pi­še o ko­le­ga­ma i dru­ga­ri­ma, fa­mi­li­ji, si­no­vi­ma Pa­vlu i Da­vi­du. Iz­vor­na emo­ci­o­nal­na sta­nja i vla­sti­ta is­ku­stva su mu tek po­la­zi­šte, a eks­pli­ci­ra­nje po­et­skih zna­če­nja svoj­stve­no je hro­ni­ča­ru ko­ji upo­zo­ra­va na za­mor ma­te­ri­ja­la. U ho­du se oslo­ba­đa pre­te­ra­ne in­ti­me, broj­nih pred­ra­su­da i za­blu­da, slu­ži po­e­zi­ji ča­sno, ni­ma­lo po­da­nič­ki. Ra­di na svo­jim pe­sma­ma. Usa­vr­ša­va se, pre­vo­de­ći sa en­gle­skog. U fi­jo­ci, za ka­znu, ča­mi si­ro­vi ma­te­ri­jal, sve dok se ne pre­ra­di i pro­do­bri, jer stvar teh­ni­ke ni­je za­ne­mar­lji­va. Na­pro­tiv, hi­per­re­a­li­stič­ki pri­stup te­ma­ma tra­ži ceo ha­bi­tus. I, kad već do­ti­če­mo sušt no­vo­po­e­tič­kih kon­ce­pa­ta, ne za­bo­ra­vi­mo ni osta­la ime­na iz gru­pe pe­sni­ka dis­kon­ti­nu­i­ra­nih od tra­di­ci­o­na­li­stič­kog sti­ho­va­nja – Vu­ji­ca Re­šin Tu­cić, Ra­ša Li­va­da, No­vi­ca Ta­dić, Rad­mi­la La­zić, Mi­lan Đor­đe­vić, Vo­ji­slav De­spo­tov, Slo­bo­dan Zu­ba­no­vić, Vla­di­mir Ko­picl, Mi­loš Ko­ma­di­na i osta­li.

Po­e­zi­ja pred na­ma ni­je pa­ro­la­ška, ni pro­gram­ska, ni ostra­šće­na ide­o­lo­ški, a njen tvo­rac je, pu­tem bri­ljant­ne na­ra­ci­je, ne­pot­ku­plji­vi tu­mač sva­ko­dne­vi­ce, ma­da ne­ma vi­so­ko­fre­kvent­nu re­cep­ci­ju.Ba­vi(o) se men­tal­nim sklo­pom ak­te­ra epo­he, ni tran­zi­ci­o­ne pri­li­ke ga ne ospo­ko­ja­va­ju. Na­pro­tiv, sa in­te­lek­tu­al­nom i mo­ral­nom že­sti­nom ob­ru­ša­va se na sve što sme­ta in­sti­tu­ci­ji sa­mo­bit­no­sti.

Ovaj li­te­ra­ta, ko­ji po­sve­će­nič­ki že­li da bu­de su­bje­kat a ne obje­kat, ni­je ni pro­po­ved­nik ni pe­da­gog. Pre će bi­ti da je me­ta­fo­ra tra­gič­nog ju­na­ka u apo­ka­lip­tič­noj stvar­no­sti. U tam­nim bo­ja­ma vi­di se pro­šlost, ni sa­da­šnjost ni­šta ni­je ve­dri­ja, a o bu­duć­no­sti da ne go­vo­ri­mo.

Za nje­ga je je­dan od emi­nent­ni­jih zna­la­ca sa­vre­me­ne do­ma­će pe­snič­ke i pro­zne pro­duk­ci­je re­kao, da je to pe­snik – fi­lo­zof i li­kov­ni kri­ti­čar, umet­nik i po­et­ski ar­he­o­log, sti­hov­ni pri­po­ve­dač i lir­ski re­to­rik. D. N. je, na te­mat­skom, sa­dr­žin­skom i for­mal­nom pla­nu, uči­nio ra­di­kal­ne pro­me­ne. Ni­je pu­ka sim­bo­li­ka u to­me što mu se po­sled­nja pe­sma u zbir­ci zo­ve Di­plo­ma. U ko­joj do­slov­no sto­ji: …od ume­ća ko­je po­neh sa so­bom iz­gle­da da to be­hu je­di­no že­lje šta ne­ću da bu­dem… Do­đe mu to kao maj­stor­sko pi­smo mo­der­ni­zma! 

„No­va­ko­vi“ du­gi sti­ho­vi i du­ge pe­sme, zah­te­va­li bi du­ža raz­la­ga­nja, broj­ni­je i pro­mi­šlje­ni­je di­gre­si­je, ne­svoj­stve­nu mi so­fi­sti­ci­ra­nost. I za­to, ma­da ni­sam pre­pi­si­vač, za­klju­čih da je, ne­kad, bo­lje pre­pi­sa­ti ne­go ras­pi­sa­ti se.

Še­sto­per­ni ci­tat onih ko­ji, sva­ko iz svog ugla, sa­gle­da­va­ju po­me­nu­tu No­va­ko­vi­će­vu ob­ja­vu, uspe­šni­je će, no ja, pri­bli­ži­ti apo­stro­fi­ra­nu zbir­ku pu­bli­ci. 

Mi­haj­lo Pan­tić: Su­ge­stiv­no­šću opu­sa i du­bi­nom kre­a­tiv­nog uvi­da u ži­vot da­na­šnji­ce, Du­ško No­va­ko­vić već ne­ko­li­ko de­ce­ni­ja ide u red naj­zna­čaj­ni­jih i naj­pro­vo­ka­tiv­ni­jih sa­vre­me­nih be­o­grad­skih pe­sni­ka. Duh Be­o­gra­da se u No­va­ko­vi­će­vim sti­ho­vi­ma ne ob­ja­vlju­je na di­rek­tan, već na iz­ni­jan­si­ran i po­sre­dan na­čin, ka­ko po­ pra­vi­lu bi­va u pe­snič­kim tek­sto­vi­ma vi­so­ke umet­nič­ke vred­no­sti.

Lji­lja­na Šop: Za me­ne je, bez­re­zer­vno, No­va­ko­vi­će­va ener­gi­ja, ozbilj­nost, da­le­ko­se­žnost, re­a­li­za­ci­ja „pu­tem kon­tra­ver­za i ja­kih re­a­li­te­ta“ ne­u­pit­na u smi­slu kva­li­te­ta, vr­li­na, umet­nič­kih re­zul­ta­ta i zna­ča­ja nje­go­ve po­e­zi­je u kon­tek­stu mo­der­nog srp­skog pe­sni­štva.

Goj­ko Bo­žo­vić: Naj­no­vi­ja knji­ga Du­ška No­va­ko­vi­ća oli­ča­va dra­go­ne ukr­štaj dve ima­nent­ne po­e­tič­ke stra­te­gi­je, od ko­jih jed­na sa ne­sva­ki­da­šnjom usred­sre­đe­no­šću go­vo­ra o ak­tu­el­noj sa­vre­me­no­sti, dok je dru­ga okre­nu­ta osmi­šlja­va­nju pre­do­če­ne stvar­no­sti, nje­nom pre­i­spi­ti­va­nju, kao i re­la­ci­ra­nju sa mi­tom, kul­tu­rom, isto­ri­jom, knji­žev­nom tra­di­ci­jom...

Mi­le­ta Aći­mo­vić Iv­kov: Du­ško No­va­ko­vić je u ve­li­kom stva­ra­lač­kom za­ma­hu. Ogla­šen kao pe­snik ko­ji si­ste­ma­tič­no u svo­jim tek­sto­vi­ma uvo­di ele­men­te ne­po­sred­nog is­ku­stva, od­no­sno eg­zi­sten­ci­jal­nog okvi­ra, on je i knji­gu „Klu­pe ne­na­gra­đe­nih“ ob­li­ko­vao ta­ko da či­ta­lac već od pr­ve pe­sme „In­sert iz za­jed­nič­ke pa­ro­le Ho­će­mo pro­me­ne“ uoči ka­ko su do­ga­đa­ji iz no­vi­je isto­ri­je u nju di­rekt­no uklju­če­ni.

Pre­drag Pe­tro­vić: An­ga­žo­va­njem re­či iz raz­li­či­tih je­zič­kih kul­tur­nih slo­je­va, od mit­skih ime­na i la­tin­skih ci­ta­ta do ur­ba­nog slen­ga, re­klam­nih slo­ga­na i po­li­­tič­kog dis­kur­sa, pe­snik po­ku­ša­va da ra­zo­ri za­te­če­ne tru­le po­et­ske me­ta­fo­re i za­me­ni ih no­vim ko­je će iz­ra­zi­ti ga­đe­nje pre­ma stvar­no­sti, ali i duh po­bu­ne.

Sa­ša Ra­doj­čić: Ka­ko go­di­ne pro­la­ze i ka­ko na­še ži­vo­te ura­nja­ju u mo­ral­no neo­se­tlji­vu tran­zi­ci­ju, No­va­ko­vić je sve že­šći i že­šći, nje­go­ve knji­ge su sve sna­žni­je u iz­ra­zu, a za­mah sa ko­jim su oči­gled­no pi­sa­ne, po­kre­ću sve slo­že­ni­ju gra­đu. U tom pro­ble­ma­ti­zo­va­nju sve­ta je­ste mo­žda i naj­ve­ća vred­nost nje­go­vog pe­snič­kog po­du­hva­ta.

To su, za­pra­vo, iz­vo­di iz šest iz­vo­da o pret­hod­nom iz­da­nju, ob­ja­vlje­nih ume­sto po­go­vo­ra dru­gom iz­da­nju Klu­pe. Na zad­njim ko­ri­ca­ma. Kao zad­nja reč me­ri­tor­nih me­ri­la­ca kva­li­te­ta, oso­be­no­sti i do­ma­ša­ja No­va­ko­vi­će­ve pe­snič­ke (e)mi­si­je.

Mno­gi knji­žev­ni ana­li­ti­ča­ri, po­red već na­zna­če­nih, ko­men­ta­ri­sa­li su po­ja­vu zva­nu No­va­ko­vić. Ogled jed­nog Goj­ka Te­ši­ća, na pri­mer, ve­o­ma do­pri­no­si pot­pu­ni­jem sa­gle­da­va­nju No­va­ko­vi­će­ve po­e­ti­ke i po­zi­ci­je u kru­go­vu sa­vre­me­ni­ka. Pi­sa­li su, i go­vo­ri­li, o nje­mu još: Bog­dan A. Po­po­vić, Če­do­mir Mir­ko­vić, Mi­o­drag Pe­ri­šić, Se­li­mir Ra­du­lo­vić, Bo­ško Iv­kov, Slav­ko Gor­dić, Jo­van De­lić, Ra­di­vo­je Mi­kić, Va­sa Pav­ko­vić, Jo­vi­ca Aćin, Sto­jan Đor­đić, Ne­nad Gru­ji­čić, Ti­ho­mir Bra­jo­vić, Ivan Ne­gri­šo­rac, Pa­vle Go­ra­no­vić, Ja­smi­na Lu­kić, Slo­bo­dan Zu­ba­no­vić, Alek­san­dar Jo­va­no­vić, Du­ši­ca Po­tić, La­slo Bla­ško­vić, Ne­nad Mi­lo­še­vić... I evo Ra­do­mir Mi­ću­no­vić
 

nazad