O knjigama


Luka Čuljak

NOWHERE MAN

(Marko Tomaš: Zbogom, fašisti, „Buybook“, Sarajevo, 2009)

Je li povijest moje zemlje bitnija od moje osobne povijesti?

Marko Tomaš: Zbogom, fašisti

Mar­ko To­maš ro­đen je u Lju­blja­ni, ali ne pri­je 29 go­di­na ne­go no­ga­ma ga­zi da­nas po tre­ćem de­se­tlje­ću ži­vo­ta. Isti­na je da je te 2007. imao 29. Rav­no­du­šnost ne mo­gu iz­li­je­či­ti lje­ko­vi­tim tra­va­ma ko­je mi ša­lju od ku­će stra­hu­ju­ći za zdra­vlje mo­je du­še. Ro­đen sam pri­je toč­no 29 go­di­na,  ali od ta­da su se mno­ge stva­ri pro­mi­je­ni­le jer je iste go­di­ne iza­šla nje­go­va po­sljed­nja zbir­ka „Mar­ko To­maš i dru­ge pje­sme“, a kra­jem pro­šle go­di­ne ob­ja­vlje­na mu je sed­ma zbir­ka po­e­zi­je i to če­tvr­ta sa­mo­stal­na.

Po­ni­kao je u knji­žev­nom ča­so­pi­su Ko­laps, u Mo­sta­ru, kra­jem pro­šlog sto­lje­ća, gdje je bio je­dan od ured­ni­ka za­jed­no sa Meh­me­dom Be­gi­ćem i ob­ja­vlji­vao svo­je krat­ke pri­če i po­e­zi­ju. Ta­da se ot­kri­vao i stva­rao što je eska­li­ra­lo jed­nim sna­žnim po­et­skim okvi­rom ko­ji je još u na­sta­ja­nju jer je još u ra­noj fa­zi knji­žev­nog stva­ra­la­štva a ako odr­ži tem­po, si­gur­no je da će To­maš po­sta­ti ne­za­o­bi­la­zna ka­ri­ka na­ših po­et­skih kru­go­va.

Zbir­ka po­e­zi­je Zbo­gom, fa­ši­sti sa­či­nje­na je od pet di­je­lo­va i to PUZ­ZLE PI­E­CE 1: Ime­nik, PUZ­ZLE PI­E­CE 2: Ho­ro­skop, PUZ­ZLE PI­E­CE 3: Zbo­gom, fa­ši­sti, PUZ­ZLE PI­E­CE 4: Što sam na­pi­sao do po­dne­va i pro­lo­gom 21st CEN­TURY PUZ­ZLE i kroz sva­ki od di­je­lo­va pro­vla­či se od­re­đe­na za­jed­nič­ka te­ma – že­na, pi­ta­nje ja­stva što uklju­ču­je pje­sni­ko­vo po­ri­je­klo ili pak re­li­gi­o­zni mo­ti­vi ko­ji se pro­vla­če kroz ci­je­lu zbir­ku. To­maš lu­ta, u po­tra­zi je i svje­stan je da pro­mi­je­ne ne­ma bez su­ko­ba ta­ko da je u stal­nom kon­flik­tu sa dru­štvom, eg­zi­sten­ci­jom, ali naj­ve­ći ne­pri­ja­telj je sam se­bi. Ja sam lju­bav­nik svi­je­ta, kre­ćem se na or­gon­ski po­gon, po­mi­njem sve što je pot­pi­ri­lo va­tru iz­me­đu me­ne i me­ne, stvo­ri­lo me ta­kvog, ku­pi­lo na ki­lo­gram u jed­noj pro­vin­cij­skoj me­sni­ci u Voj­vo­di­ni gdje sam s ocem uz­ga­jao gro­žđe, po­di­lo me vi­nom trp­ko rav­no di­sa­nje ze­mlje. To­maš je u ovoj zbir­ci ne­što iz­rav­ni­ji no ina­če. Još je­dan od ele­me­na­ta ko­jih je pje­snik svje­stan jest put, put u fi­zič­kom, ali i me­ta­fi­zič­kom smi­slu i kroz zbir­ku je to i vi­dlji­vo gdje je put imao ključ­no mje­sto u To­ma­še­vom obra­zo­va­nju. Pre­ma to­me, ja­sno je da je ob­li­ko­van od stra­ne pu­ta – ži­vio je u Som­bo­ru, Spli­tu, Za­gre­bu, Sa­ra­je­vu i Mo­sta­ru, a Euro­pa mu je ne­za­o­bi­la­zan mo­tiv.

Kroz zbir­ku je vi­dlji­vo da je To­maš po­klo­nik tu­ge,  je­dan od ri­jet­kih ko­ji sto­je na nje­nom  bra­ni­ku vi­še ne­ma bra­će, ni­ko­ga ko bi stao u za­šti­tu tu­ge i sa­njao tek kruh, ili odu­še­vlje­no pri­čao o po­e­zi­ji, po­klo­nik ko­li­ko tu­ge to­li­ko i Le­o­nar­da Co­he­na i to je ono gdje ja na­i­la­zim na pun­ctum ili Bart­he­so­vu na­sla­du kod To­ma­ša. Ne že­lim da znam tko je Ka­ta­ri­na ili Chri­sti­na, ne že­lim da znam ka­kve se pri­če kri­ju  iza ovih pje­sa­ma baš kao što ne že­lim zna­ti ni tko su Co­he­no­ve Si­sters of Mercy jer od­već uži­vam sa­mo u nji­ho­voj po­e­zi­ji. Ti i ja, Le­o­nar­de, mi smo sit­ni fa­ši­sti, ne­što po­put dže­pa­roša. To je, valj­da, po­e­zi­ja, ma­li pri­vat­ni kon­clo­gor. Haj­de, on­da, da u to ime, po­zdra­vi­mo Hi­tle­ra…i lju­bav je zlo­či­nač­ki pro­jekt. Znam si­gur­no ne­ko­li­ko lju­di ko­ji­ma je če­žnja uni­šti­la ži­vot. Htje­li smo bi­ti tu­žni po­put te­be mi­sle­ći da ta­ko ne­će­mo po­sta­ti ma­sov­ne ubi­ce.

To­ma­šu bi se za­i­sta da­lo do­da­ti pre­gršt atri­bu­ta jer on jest ras­ko­ma­dan i lu­ta­ju­ći, tra­gi­čan i po­e­ti­čan. No ono sve što To­maš jest, ali či­nje­ni­ca je da jed­no tre­ba osta­ti ja­sno jer ka­ko Cul­ler pi­še, kra­ljev sin još uvi­jek je kra­ljev sin, iako su ga od­ga­ja­li pa­sti­ri i s pu­nim će pra­vom po­sta­ti kra­ljem ka­da se nje­gov iden­ti­tet ot­kri­je, ako že­li­te sa­zna­ti da li je To­maš pa­stir ili kralj, daj­te se u po­tra­gu za ovom zbir­kom. Esen­ci­jal­no ja­stvo kod nje­ga je ite­ka­ko iz­ra­že­no, ali i to da To­maš dje­lu­je i tim či­no­vi­ma po­sta­je ono što je­ste, gdje se na kra­ju is­po­sta­vi da je nje­go­va pra­va na­rav pa bio on ve­li­ki bar­ba­rin ili pak či­nje­ni­ca da nje­go­vim ti­je­lom teče ci­gan­ska krv. To­ma­še­vo ja­stvo iz­ra­že­no je kroz ci­je­lu knji­gu i nje­gov iden­ti­tet je u na­sta­ja­nju, Ja sam ci­ga­nin, svo­jom vo­ljom, zbog svih bor­bi kroz ko­je pro­la­zi, ali u za­vr­šnoj fa­zi na­sta­ja­nja jer je on sam po­stao uzrok do­ga­đa­ja, i to je ono što se do­ga­đa­lo kroz ci­je­lu po­vi­jest knji­žev­no­sti, on je uvi­jek pri­su­tan. To­maš se gra­dio kroz tekst baš kao i svat­ko od nas. Pre­dao se lu­ta­nji­ma i tra­že­nji­ma i ono što se mo­že iš­či­ta­ti iz nje­go­ve po­e­zi­je jest da je po­klo­nik go­re na­ve­de­nog ka­nad­skog kan­ta­u­to­ra gdje To­maš uvi­jek sprem­no sta­je u obra­nu isto­ga i ti­me kon­stru­i­ra se­be – iden­ti­fi­ci­ra se. Ta­ko je okrut­no sve što vo­lim, ra­za­ra­ju­će po­put tri­pa, ali ako, sa­mo ako, is­klju­či­vo ako, mi­slim da sve to po­sje­du­jem.
 

nazad