Iz novih knjiga


Dragutin Minić Karlo

NACIONALISTIČKA GEOGRAFIJA

Dragutin Minić Karlo - NACIONALISTIČKA GEOGRAFIJA

(Autorsko izdanje, Beograd, 2009)
 

DVESTA GODINA SAMOĆE

Lepa i čista zemlja na severu nema baš čistu savest:
dok su ostali Evropljani krvarili u raznim ratovima,
Švedska je dva veka uživala u miru i neutralnosti

Kad su mi u Stok­hol­mu ne­ke ko­le­ge no­vi­na­ri ob­ja­šnja­va­li isto­ri­ju Šved­ske, za­pa­zio sam od­mah u če­mu je stvar. Sr­bi­ja se ras­pa­la 1389. go­di­ne, a Šved­ska je iste go­di­ne pri­sa­je­di­ni­la Dan­sku i Nor­ve­šku pod svo­ju kru­nu. I mi i oni sla­vi­mo tu go­di­nu po­no­sno. Oni su ta­da kre­nu­li uz­br­do, a mi ni­za stra­nu. I već u 17. ve­ku kralj Gu­stav Dru­gi i nje­go­va mu­ško­ba­nja­sta ćer­ka Kri­sti­na (igra­la ju je na fil­mu Gre­ta Gar­bo) pro­ši­ri­li su dr­ža­vu i na deo Ne­mač­ke. A mi smo tih go­di­na be­ža­li iz Sr­bi­je i na­se­lja­va­li raz­ne ca­re­vi­ne.

On­da, mi smo kao po­sled­nji lu­da­ci 27. mar­ta 1941. od­ba­ci­li ne­u­tral­nost, dok su Šve­đa­ni pri­hva­ti­li Hi­tle­rov pred­log o is­toj. I šta im fa­li? Sa­da ne­ki či­stun­ci ta­mo pe­ru sa­vest zbog to­ga, pa kri­ti­ku­ju ta­da­šnju vlast. Kao, ce­la Evro­pa gr­ca, a mi uži­va­mo. Pa, uži­va­li ste ta­ko go­to­vo 200 go­di­na. Mi­mo sve­ta, od da­le­ke 1818. go­di­ne.

Krv ni­je vo­da: dan­ski i nor­ve­ški vi­kin­zi re­dov­no bi se la­ća­li ma­ča, a šved­ski su vo­le­li ma­lo tr­go­vi­nu, ma­lo plo­vid­bu, ma­lo ri­bo­lov, ma­lo sto­čarstvtvo... Kao da ni­su od istog oca, To­ra.

Po­sle su se ma­lo sti­sli: iz­gu­bi­li su i Dan­sku, i Nor­ve­šku, i de­lo­ve Ne­mač­ke, pa sa­da „ta­vo­re“, njih de­vet mi­li­o­na, na naj­ve­ćoj po­vr­ši­ni Skan­di­nav­skog po­lu­o­str­va. A kra­ljev­ski grad Stok­holm pro­stro se na 14 ostr­va, od 24 hi­lja­de ko­li­ko ih imau oko­li­ni, sve do Bal­ti­ka. Za po­re­đe­nje, moj Be­o­grad ima ono jed­no Ve­li­ko rat­no, i ime­nom da se zna ko smo mi.

U Stok­hol­mu sam se ose­ćao kao Hi­per­bo­re­jac: vi­sok, plav, oku­pan, na­či­tan, za­gle­dan u po­lar­no ne­bo, bog te... I, bo­ga­mi, hla­dan, kao i ceo ta­mo­šnji se­ver. Da ni­je onih ju­žnja­ka od Bal­ka­na do Afri­ke, u gra­du ne bi bi­lo gu­žve, gla­snog sme­ha i po­ma­lo sva­đa, đin­đu­va na uli­ca­ma, gla­sne mu­zi­ke...

Ima do­sta i Sr­ba, ali se i oni br­zo uklo­pe u ovu Hi­per­bo­re­ju. Moj škol­ski drug ka­rak­te­ri­stič­nog ime­na Sr­ba, oti­šao je dav­no iz ze­mlje svog ime­na i ro­da, pa je vo­zio grad­ski auto­bus i uve­če vo­dio ša­hov­ski klub, jer je još kao gim­na­zi­ja­lac u Kru­šev­cu bio pr­vo­ka­te­gor­nik. E, taj Sr­ba je sa­da tak­si­sta u Stok­hol­mu, ože­njen je Fin­ki­njom i ima tro­je de­ce. Pa­zi­te sad: za raz­li­ku od one Srp­ča­di u Ame­ri­ci i Austra­li­ji, ovi teč­no go­vo­re srp­ski, iako su ro­đe­ni u Šved­skoj. Ali ta­ko­đe teč­no go­vo­re i maj­čin fin­ski, šved­ski i en­gle­ski. Sr­bi su to, bra­le. Ko­li­ko je­zi­ka go­vo­riš, to­li­ko lju­di vre­diš. Za­to je nas u Sr­bi­ji ta­ko ma­lo.

Vre­me­nom shva­tiš da u Šved­skoj i ne mo­raš da bu­deš baš ta­ko ve­li­ki Sr­bin. Čak ni­je ni po­želj­no. Jed­nog mog po­zna­ni­ka iz Bo­ke ko­tor­ske vo­di­li u Šved­skoj kod psi­hi­ja­tra. Uda­rio čo­vek ro­đe­nu že­nu. I to, ka­ko re­če, za nje­no do­bro. Ali, avaj, Šve­đa­ni po­lu­de­li. Pa, zar je on lud, kr­sti­li su se, ona­ko pro­te­stant­ski (još od 17. ve­ka), pro­te­stu­ju­ći zbog tog gnu­snog či­na po­mra­če­ne sve­sti. E da smo mi Hi­per­bo­rej­ci, bi­li bi re­do­vi pred „La­zom La­za­re­vi­ćem“.

Dah ju­ga u Šved­skoj za­i­sta se ose­ća baš na ju­gu ze­mlje, u Mal­meu, pri­mor­skom gra­du sve­ga 17 km uda­lje­nom od dr­ža­ve Dan­ske, pre­ko mor­skog mo­sta. Ta­mo su mla­di, jer je to uni­ver­zi­tet­ski grad, a ima i Al­ži­ra­ca, Vi­jet­na­ma­ca, Sr­ba, Bo­sa­na­ca, cr­na­ca, ja­ko uoč­lji­vih na sne­gu. Ku­va se i pe­če sva­šta, pro­da­ju se su­ve­ni­ri i đin­đu­ve, mla­di se gro­ho­tom sme­ju, pi­je se Ab­so­lut vot­ka i srp­ski „Knjaz”. Da ni­je hlad­no­će i po­lar­nog sun­ca, Mal­me bi mo­gao da kon­ku­ri­še za pre­i­me­no­va­nje u Bar­se­lo­nu.

I kod njih je ono: bez kra­lja ne va­lja, pa je na pre­sto­lu Gu­stav, ne znam već ko­ji po re­du. Ta­mo su, na­rav­no, i Erik­son, Vol­vo, Sab... To je ze­mlja Ing­ma­ra Berg­ma­na i Pi­pi Du­ge Ča­ra­pe, ko­ja je ve­ro­vat­no ro­đe­na u Kru­šev­cu, to jest u Ča­ra­pa­ni­ji. Ta­mo su mr­kli da­ni i sve­tle no­ći.

Ta­mo se do­de­lju­ju No­be­lo­ve na­gra­de, ali ja sam se vra­tio pra­znih ša­ka. Za­to ovo i pi­šem, sve se na­dam...
 

nazad