|
O knjigama
Željko Grahovac
PJESNIČKA ZRELOST NA DJELU
(Bojan Bogdanović: O precima i kućama,
"Prosvjeta", Zenica, 2010)
 |
U trećoj po redu knjizi
poezije, Bojan Bogdanović se predstavlja čitalačkoj
publici kao zreli pjesnik koji je svoj izraz, stil i svoj
poetički model posve zaokružio i doveo do perfekcije: riječ
je o knjizi koja je komponovana i izvajana "u jednom
komadu", bez grupisanja po ciklusima i čijih 80-tak
pjesničkih tekstova čitalac doživljava kao da su svi
ispisani u jednom dahu. Bez obzira na motivsko-sadržinsku
šarolikost, bez obzira na ekstenzivnost i polivalentnost
duhovnog interesa i autorske motivacije, zamjetna je u
ovoj knjizi ujednačenost i konzistentnost izraza: koliko
god se proširivao prostor onog "šta" – autor uvijek uspijeva
održati prepoznatljivim i autentičnim, dosljednim i
nesvodljivim ono "kako", u vlastitom pjesničkom izrazu.
U duhovno-poetičkom postavu dominira tenzija produktivne
ironije, dekonstrukcije, reinterpretacije i
dezideologizacije svih sadržaja, unutrašnjeg i izvanjskog,
intimnog i povijesnosocijalnog, doživljajnosti i
događajnosti. Otišlo bi se možda u krajnost, ako bismo
paradoksno i oksimoronski nazvali taj postav "pathosom
dekonstrukcije ili ironizacije" – ali o duhovnoj tenziji tog
usmjerenja i te vrste svakako možemo govoriti, tražeći ključ
interpretativne strategije primjerene ovoj knjizi. Na
mikro-planu Bogdanovićev iskaz je prepoznatljiv i
funkcionalan kao redukcionistički, često aforistički,
gnomski sveden i uobličen. On će radije "oduzimati riječ"
samom sebi, nego što će "nadodavati" i proširivati prostor
pojedinog iskaza. Ali će zato, u samoj sljedstvenosti
iskaza, u dinamici njegovog preplitanja, zatim prelasku sa
mikro-plana pojedinih stihova na makro-plan pjesničkog
teksta, maksimalno efikasno, sugestivno i plodonosno
uvezivati te leksičko-sintagmatske i sintaktičke monade –
gradeći tekst na raskošnosti i začudnosti
kontekstualizacija, stilizacija i poenti, najčešće potpuno
neočekivanih i redovno uzbudljivih i očaravajućih:
"Vidiš ipak sam se pokrenuo / Tako da svojim čvrstim oblikom
/ Mogu da poravnam svaku izbočinu / Pa i da je pomirim sa
vodom / A sve ono što štrči lako / Potkrešem oštrim jezikom
/ Zatim povaljam olovkom/ Nabodem na zub / Progutam / I
konačno vidiš li / Ono što ja vidim / Kako sam postao jedan
/ Od čvrstih Slonova Poezije / Na kojima počiva Zemlja"
("Slonovi poezije", str. 63.)
Na primjeru ove pjesme ili, recimo, pjesničkih tekstova
"Raskopčana crkva" i "Vještina miješanja boje" (str. 64. i
65.) možemo se uvjeriti kako se dinamički i dijalektički
funkcionalno nadopunjuju raskoš stilizacija, na jednoj, i
zgusnutost misli, na drugoj strani. Taj se
dinamičko-dijalektički sklop proširuje i funkcionalno
aktivira i na planu leksike i motivike: nema ograničenja
na koja bi pjesnik pristao u svojoj intelektualnoj
radoznalosti, ni kad je riječ o svakodnevnici
prepoznatljivog životnog iskustva i povijesno-socijalne
realnosti, ni kad je riječ o duhovno-intelektualnom
ekskluzivizmu motiva, tema i problema koje spadaju u domen
manje poznatih, ezoterijskih ili metafizičkih sadržaja –
pri čemu funkcioniše model istovremenog i nadopunjavajućeg
"očuđavanja banalnog", na jednoj, i "banalizacije
(demistifikacije ili dekonstrukcije) začudnog", na drugoj
strani. Bogdanović, dakle, uspijeva u onom
najordinarnijem pronaći ekstrakt duhovnosti i,
istovremeno, u onom duhovno najnepristupačnijem, mističnom
i ezoterijskom napipati (oćutjeti, vidjeti) pregibe, dah i
somatiku najintimnijeg i najkonkretnijeg doživljaja ili
iskustva.
Dakle, riječ je o knjizi rijetke duhovne dubine i nesporne
poetičke zrelosti, kojoj će i stručna kritika i najšira
kulturna javnost, u vremenu koje dolazi, posvetiti dužnu
pažnju. O tome svjedoči i činjenica da je dosta tekstova iz
ovog rukopisa već objavljeno u uglednim književnim
časopisima, pa i prevedeno na nekoliko stranih jezika
(njemački, makedonski, poljski...).
nazad
|
