O knjigama

Savo Martinović

SEDMORICA PROTIV NJEGA

(Ratko Božović: Sedmorica protiv mene, „Uduženje humorista i satiričara Crne Gore“, Podgorica, 2010)

Na samom početku, bez okolišanja: Ovaj pogled na najno­viju knjigu Ratka Božovića Sedmorica protiv mene neće se uklapati u uobiča­je­ne sheme i sisteme. Piscu pogovora su bliže neočešljane misli nego uparadene rečenice.

Ratka Božovića kao daje sami bog poslao među aforističare.

Pored brojnih knjiga eseja o sociologiji kulture ili kulturi sociologije, napisao je i četiri knjige o srbijanskim aforističarima: Sedmorica iz Stradije, Sedmorica bez maske, Sedmo nebo i Sedmorica iz la­vi­rin­ta – o dvadesetosmorici aforističara, koje su objedinjene u dvo­tomnom, pravo je reći, kapital­nom djelu Od Stradije do Stradije. Spletom okolnosti i odno­sa, medu srbijanskim aforističarima o kojima je Božović pisao eseje, našlo se i pet imena iz često spominjane Anto­logije crnogorskog aforizma Rijetke čestice (Višnja Kosović, Pavle Kovačević, Mitar Mitrović, Veselin Mišnić i Savo Martinović).

Na više mjesta i u više prilika ovaj esejista od duha je aforističare imenovao kao duhovni pokret otpora, antiratnu gerilu, duhovnu gerilu... koja u vunenim vremenima ustaje da, kao, is­korijeni sva zla ovoga svijeta (a zla nema samo tamo gdje ljud­ska noga nije kročila), posebno da udari na neograničenu moć ograničenog uma!

Sedmorica protiv mene je njegova šesta knjiga eseja o aforizmu, ovom prilikom o sedmo­rici osobenih crnogorskih aforističara: Radomiru Rackoviću, Miju Miranoviću Grofu, Draganu Ko­privici, Veljku Rajkoviću, Vladislavu Vlahoviću, Vladimiru Mićkoviću i Dejanu Tofčeviću. Knji­ga nije antologija, ali joj po formi, sadržaju i karakteru liči.

Božović, na sebi svojstven, jedinstven način, esejistički du­binski sagledava, uočava, skenira, skrozira, analizira i ističe sve sociološko-psihološke vrijednosti, osobenosti, svojstvenosti i darovitosti aforističara iz knjige, a za knjigu, do potpune prepo­znatljivosti. U svakom eseju frazi i nalazi težišnu tačku – bitnu, suštinsku karakteristiku onoga o kome piše, iskazuje je u jednoj ili dvije riječi i ističe kao naslov. Tako, imalo upućeni može, sa­mo iz naslova eseja, prepoznati aforističara o kome je riječ.

On često u detaljima, pojedinačno analizira i same afori­zme, nalazeći u njima smisao, obrte, paradokse, poente... uopšte – estetske vrijednosti. U svom lucidnom, suptilnom tumačenju poruka, njegova dominantna preokupacija je satirič­ni aforizam, što uključuje smijeh sa gor­či­nom. To ne znači da mu je, obično rečeno, nakraj srca neangažovani misaono-filozofski afori­zam.

(Naravno, nije ubijeđen da je Berlinski zid pao zbog gra­fita ili aforizama na njemu, koji su mu bili kao duhovna armatura.) (Grafiti su duhovna armatura zida; Kroz Berlinski zid Njemci su prošli glavom.)

Ovaj teoretičar kulture je napisao sedam brilijantnih, stu­dioznih, analitičnih, uvjerljivih eseja o sedmorici imenova­nih aforističara. Ujedno im je dodao po šezdeset aforizama: po trideset izabranih od samih autora, i po trideset biranih od pisca ove nesvakidašnje knjige. Time joj je dao sklad, har­moniju, cjelovitost i novu dimenziju.

Božović piše različito o sličnima i slično o različitima. Njega će čitalac razumjeti, ako ga shva­ti. A shvatiće ga, ako ga pročita. No, da se ne zavara, nije ga lako pročitati, jer je jasan. Ili, prostije rečeno, eksplicitan. On je jasan, eksplici­ran, nedvosmislen i kad govori o dvos­mis­li­ca­ma i besmisli­cama. (Ništa ne razumijem, zato što mi je sve jasno; Sve razumijem, zato što mi ništa nije jasno.) Za razliku od onih koji imaju dobru misao, a ne umiju da se izraze, za Božovića se ne zna je li mu bolja misao ili riječ! Kao da je on sam sebi neka vrsta simultanog autoprevodioca, koji misao pre­vodi u pravu riječ. On je čovjek koji posjeduje, s malo pre­tje­rivanja, neograničenu moć govora.

Ovaj nesvakidašnji kulturolog je ovišesmislio dokolicu. Vidi je kao put do čovjekovog kreativnog prepoznavanja i stvaralačkog sazrijevanja, pa je otuda razumljivo što je nje­go­va najnovija knjiga naslovljena Tišina dokolice.

Ludnicu je smjestio među normalne, kojih je sve manje i manje, mada – ko je normalan, veliko je pitanje. (Ludnica je humanitarna ustanova. Njena vrata su svakome otvore­na.) Uprkos tome, on kaže: Svijet u nama je zanimljiviji od svijeta oko nas. A ovaj homo ludens upravo knjigu Ludosti uma, iz koje je citat, završava rečenicom: Ludostima uma nema kraja.

Igra je neprestana preokupacija ovog kulturologa i zato pokušava, i uspijeva, da je pre­vred­nuje i pokaže zašto je ona temeljna vrijednost postojanja i temelj kulture. Njega u pr­vom redu zanima igra mašte, duhovna igra, igra razlika u mišljenju, vjerovanju i vredno­va­nju, igra otkrivanja znače­nja, igra pitanja i odgovora, ukratko – dijaloška igra. (Dr. Đuro Suš­njić).

Uprkos tolikim proučavanjima i nalazima, ovaj odani te­oretičar kulture još uvijek traga za odgovorom na pitanje: Što je kultura?

Sve što je vezano za život kulture i kulturu života, a tu se, ne sasvim na njegovu sreću i spokojstvo, prikrala i politika, ovaj stvaralac čudesne energije prati, ništa mu ne promiče, sagledava, vrednuje i prevrednuje! Zato je dilema – je li Bo­žović više savremen ili sve­vre­men?

Da je ovaj esejist ne samo posvećen, nego i blizak aforističarima, može se saznati i iz jed­nog istinitog odgovora. Na pitanje kako doći do Ratka, Božović je odgovorio: Kad do­đeš do raskrsnice, kreni nazad i – na pravom si putu!

Čitalac će autora razumjeti ako shvati aforističare o koji­ma piše. A ako sedmorica pišu pro­tiv svih, nije li to esejist razumio da pišu i protiv njega, pa otuda, možda, neobičan, neočekivan, različit, u svakom slučaju, ne i pretenciozan, naslov Sedmorica protiv mene?!

Onda nije nevrijedno u jednoj-dvije rečenice sažeti to ka­ko pisac vidi aforističare iz svoje knjige:

Rackovića, po filozofskoj meditaciji, vidi kao aforističara bliskog Lecu, koji se na dramati­čan način suočava sa haotičnom savremenošću, ne bi li što jasnije demistifikovao istorijski i ideološki anahronizam. Fascinira njegova lakoća da misaonim sažimanjem ideja ostvari dovršivost nedovršivog.

Grof, po njemu, i dalje gospodari svojom aforističarskom grofovijom (bez navodnika) i tako brani svoje davnašnje i sadašnje satirično stvaralaštvo. On lascivno izjednačava sa uobi­ča­jenim, psovku, kao poeziju seksa, njeguje sa stilom, a čistunstvo smatra porokom.

Koprivicu vidi kao neumornog humornog kritičara real­nosti, ili života, čiji smo uživaoci ili taoci, koji, uz pomoć cinično-podsmješljive ironije i lucidnog humora, razobličava pogibelj­nu zbilju. A humorom kao kritikom, ili kritikom kroz humor, uspostavlja bitnu orijentaciju svo­je stvaralačke individualnosti. Njegove munjevite opservacije djeluju kao negacija mrtvog i bespolnog stereotipa političkog mišlje­nja.

Rajković žustrinom nepomirljivosti prednjači u subver­zivnoj i beskompromisnoj kritičkoj aktivi i alternativi, i iz­nad svega, kreativnoj posebnosti... Misao ovog aforističara od dara je brza da brža ne može biti... što i priliči stvaraocu nesputanog uma.

Vlahović je već prvom knjigom otkrio nadarenost i izra­ziti temperament, kada je nastala nje­gova estetika i poetika ove mini književno-filozofske i jezičke forme. Subjektiv­nost satirične žaoke i slike realnosti u objektivnom postup­ku, lucidnost satiričnog iskaza u ironiji, imaginar­na pretjerivanja u hiperboli, intrigantnost prikrivenog smisla i besmisla... sve je to, više ili ma­nje, našlo mjesta u njegovom ukupnom djelu.

Mićković (koji je rekao: Nijesam znao kako su mi neki aforizmi dobri, dok ih nije pročitao Ratko Božović) bez od­mora traga za odgonetkom definicije aforizma, koje kao ko­načne još nema. U njegovim aforizmima je lako utvrditi snagu individualnosti, oštroumnosti i du­hovitosti. A u satiričnom umijeću posebno fascinira način na koji koristi jezi­čku supstancu kao dram­sku repliku, da bi aforizam stavio u ironijski pogon i pulsaciju kritičkog duha.

Tofčević na svom ironičnom repertoaru niže dosjetku na dosjetku, a aforizam mu uvijek prati zrno mudrosti, koje je izbrušeno iskricama lucidnosti i stilskim finesama vedre du­ho­vi­tosti. (Ne)vrijednosnom sistemu koji dominira, suprot­stavlja se snagom misleće razlike, koja se ističe i poentira u satiričnom iskazu.

Knjiga je ilustrovana karikaturama rađenim od strane vanvremenske pojave, Kolašinca svjetskih razmjera, maga krive linije, Darka Drljevića. Može se dodati da mu i nije bilo teš­ko da aforističare karikira, kad mu ih je pisac knjige riječima, kao kredom na tabli, kre­ativno, jezgrovito, lucid­no, suptilno, afirmativno nacrtao. Zahvaljujući tome, ozare­ni čitaoci će imati zadovoljstvo da na crnogorskim ulicama, trgovima, bulevarima (i kružnim toko­vi­ma saobra­ćaja) prepoznaju, književnoj humorističko-satiričnoj javnosti već po­znate afo­ris­ti­ča­re.

Korice, ili dizajn ove knjige, uradio je isti majstor koji se samozabavljao i karikaturama.

Knjiga Ratka Božovića Sedmorica protiv mene, daće nemali dobrovoljni prilog afirmaciji crnogorske aforistike, njene književnosti, a time i crnogorske kulture u cjelini. A, nije nimalo lako mjerljiv ni autorov podsticaj opštem uzdignuću duha!

U ovom trenu nema preče ni važnije stvari, nego da se knjiga Sedmorica protiv mene Rat­ka Božovića, koji je, ni­je nevažno reći, dobitnik prestižne crnogorske nagrade za životno djelo u oblasti humora i satire Pavle Đonović – to­plo i srčano preporuči radoznalim či­tao­ci­ma.
 

nazad