Iz rukopisa

Bojan Bogdanović

NA VRHU IGLE

Potpuno iscijeđena noćnom morom koju je ostavila iza polurazvaljenih vrata ove, u ratu razrušene višespratnice, Milena je umorno žmirkala u, isto tako is­cijeđene, krpe oblaka iznad krovova, što su je podmuklo vrebale, sa onim odvratnim krupnim kapima koje se zavlače ispod okovratnika. Krpe iznad glave, krpe u prljavim ogledalima vode, pa čak i njena uska vindjakna koja je nakon teško prospavane noći i sama odgovarala definiciji krpe. Dosadan svrab u pregibu lakta lijeve ruke izvuče joj lijenu misao, kako je igla bila sumnjive čistoće, kako je dop u kašičici nekako brzo provrio... A i ono di­ler­sko đubre se sumnjivo brzo istopilo u magli, nakon munjevitog koitusa.

Hladna i raskvašena kragna zavuče joj se pod kosu poput zmijske košuljice. Na jutarnjem rumenilu, kao na slici lošeg impresioniste, ugleda svoje nes­ređene nokte. Ispruženim drhtavim prstima lagano je pomilovala krovove ob­ližnjeg naselja, a onda brzo posegla za džepovima farmerki, tražeći cigarete. Nađe samo jednu, a i ona je bila, narkomanski štedljivo, ugašena do pola kao uvertira za sinoćni dop.

Bakšiš koji je dobijala u onoj rupetini od kafane, jedva je dostajao za neki burek i pivo, pa je zato sve češće oblačila sve uže i sve kraće suknje, ne bi li razmekšala srca mušterija. Njihove šake su bile čvrste, a začudo i alatke, koje su joj kao slučajno prislanjali uz čvrstu guzu, na prolazu do šanka. Ma to je samo honorarni posao, razmišljala je. Samo dok ne nađe nešto solidnije a onda će moći da se okrene zapostavljenim ispitima sa prve godine. Pa nije blesava da se navuče kao Mima, onaj poluživi anoreksični leš sa osmog spra­ta, sa kojom je sjedila u srednjoj školi. Ne! Njoj se ne može desiti da otvori "ordinaciju" na autobuskoj stanici ili čak na stočnoj pijaci! Ne i opet ne! Ona vodi ljubav, ona se ne tuca! I to samo sa onima koji joj se svide. Ili even­tualno pozajme neki dinar do prvoga.

A iglu je uzela namjerno. Ne zato što joj je dosadilo da bude ona bijela vra­na, ili što su se roditelji, dan prije, definitivno razišli. Ubola se jednostavno zato, da neki umišljeni debili vide kako je stvari moguće držati pod kontro­lom. Baš tako im je rekla jedne večeri. A oni su se samo cerekali, onako lije­pi i urokani.

Sada je pomalo usamljena a nije više ni tako sigurna da drži uzde u rukama. Ali – pred nama je novi dan! Sunce će se uskoro ispiliti iz ove obećavajuće rumeni a onda ni glavobolja neće biti tako strašna. Osim toga, danas je i dan kad onaj lijepi, mladi glumac dolazi na svoj "vlahov". Zbog nje, naravno. E, pa to je šou, ljudi moji. Zamislite samo Hamleta u onom svom crnom trikou i sa onim svojim patetičnim licem. A kragna diskretno (a la Klark Gebl) podig­nuta i sa sve sunčanim naočarima u kosi. Pa čak i u ponoć! I taj Hamlet pije "vlahov". I pozu i "Vlahov" vjerovatno je pokupio od nekog ostarjelog Hamle­ta, slušajući svaki put nove varijacije na temu, biti ili ne biti... Ovisno o blizini fajronta, naravno. Pa ipak je bio sladak, uprkos svojoj namještenoj ležernosti i uprkos nekim kič citatima, koje je uspjevala da registruje prilično zapretanim pamćenjem na gimnazijske dane.

Još čvršće je navukla vlažnu kragnu i zagazila preko bara, koje su već skoro preplavile gradilište. Jebo te, kao da grade branu a ne soliter, pomisli usput. Neko mršavo uplašeno kuče, pokislo kao i ona, poče da joj se mota oko no­gu. Nervozno ga je odgurnula a onda joj bi žao. Sjeti se vremena kada je živjela sa majkom i onog svog dugouhog i priglupog terijera, kome su vlas­tite uši smetale u hodu. Ona je, nasuprot terijeru, imala male i lijepe uši oko zagonetnog osmijeha. Kao Đokonda, nasmiješio bi se ponekad Hamlet od Sun­čanih Naočara.

Koliko li je njena povremena bezrazložna apatija imala veze sa "bijelim"...? Pa, nije previše gubila vrijeme na tako glupa razmišljanja. Ponekad je imala čudan osjećaj da i njoj, iako male, njene vlastite uši smetaju u hodu. Sve češće je odlazila kod onog umišljenog tatinog sina, da sluša hipnotički glas Lori Anderson i da plače "baršunasto" (njegove riječi) kao Nina Simon, onda kada bi kod Zoa zaticala neke nove čvrste grudi zadihane njegovom, uvijek novom pričom.

– Milenice, govorio je tepajući joj kao djevojčici, a ona je zatvorenih očiju vidjela svog rano ostarjelog i prilično izanđalog oca, ali dobrog do boli.

Godinama se otac Milan bezuspješno sklanjao ispred one aždaje, maćehe Anke. Na poslu se sklanjao ispred kancelarijskih pacova i njihovih vulgarnih viceva, i sa ona svoja dva siva miša iz kancelarije, plašljiva kao i sam što je bio, sve češće je svraćao na po jednu s nogu... A kad pomnožiš turu sa tri...e, pa to je već nešto! Anka bi ga u sitne sate dočekivala hladnom supom, i sve češće – vrućim šamarom. Milena je tada nabijala jastuk na uši, grčevito grleći malog glupavog terijera, dok bi on tiho skičao ližući joj dla­nove. Otac bi ušao u sobu da je pokrije a ona, pokrivena samo svojim slanim suzama, pravila bi se da spava. Otac bi stajao tamo par trenutaka i bešumno odlazio na svojim mišijim nožicama, sve do časa kada se više nikad nije vratio.

Dan nakon očevog odlaska, otišla je i ona. Počela je da radi u kafani na pe­riferiji, gdje su se skupljali mali sivi miševi ali i pacovi. Prvih dana uporno je listala sva novopridošla lica i onda odustala. O ocu više ništa nije čula. O maćehi nije htjela da čuje. Već je i zaboravila kako izgleda indeks. Jesi li za­boravila kako izgleda šminka, pitao bi je gazda. Promrmljala bi nešto o žurbi...o kiši...i nastavljala da kormilari između muških dlanova. Poneki diskretan konjak bi sasvim dobro ugrijao stomak i noć bi opet nastavila da ravnodušno zagleda svoj mutni odraz u prozorima. Po nekoj prirodnoj logici, Hamlet je jednoga dana našao svoju Ofeliju vunaste kose, širokog srca i još širih sapi. No prirodno je bilo (a što Hamlet nije znao) da i njen muž ima, ništa manje široka ramena, te se jadni Hamlet, za scenu bitke nije morao šminkati slijedećih mjesec dana. Bila je to kap koja ga je odvratila od ka­fančine i odvela u naručje jednog nježnog Kristijana.

Zbogom Hamlete, zbogom jadna Ofelijo, dobar dan tugo!

Dosadno siva ravnodnevica je nastavila da zatrpava Milenu. Baš kao odronjen pjesak, pomislila bi ponekad. Samoća je neizbježno postala izvjesno uspa­vano stanje svijesti. Sve se dešavalo automatski. Bila je marioneta koja se lagano savija... pokreće ručice... trepće... a potom sporim koracima zalazi u prošlost, kao u duboku mutnu vodu. Nevidljivi lutkar je nenadano pokretao niti o kojima je ovisila, te se dešavalo da Marioneta usred noći pruža male hladne ručice ponavljajući: Mama, mama... Ponekad bi je budio tihi lavež iz ugla sobe. U sjeni je slutila duge klempave uši terijera. Soba je bila prazna ali je uprkos tome svake noći osjećala kako joj nečije mekane ruke lagano miluju kosu. Noć je mirisala na očev duvan. Ujutro, mali sivi miš je grickao ostatke večere ispod stola.

Sasvim neprimjetno fantomi su postali dio Milenine svakodnevice. Bezob­razno su se izvukli iz svojih noćnih staništa i već ih je mogla vidjeti kako sjede u tamnom uglu kafane ili gledaju kroz zamagljen prozor. Nekoliko puta, uz sašaptavanje gostiju, nosila je rakiju svome ocu i nešto tiho šaputala praznom stolu. Ostatke hrane je krišom bacala po ćoškovima znajući koliko je plašljiv mali blesavi terijer.

To je vudu način za privlačenje gostiju, rekla bi koketno vlasniku zagledanom u njene tamne i beskrajno zagonetne oči. Zbunjeno se smješkao i odlazio vrteći glavom.

Vrijeme je bivalo sve trošnije. Osjećala je kako joj pjesak ističe kroz duge li­jepe prste. Tama se zgušnjavala u dva preduboka, odavno presahla zdenca. U njima više nije bilo vlage ni za dvije male suze. Ispod hladnih zvijezda sa mjesečinom su padale i bjeličaste niti koje su držale na okupu Marionetin život. Predmeti su joj izmicali ispod prstiju. Ljudska lica su bila samo bijele mrlje svijetlosti.

Nešto se gasilo na Mileninom licu. Nešto je mirisalo u uglovima i za praznim kafanskim stolom...

Najedanput, kroz otškrinuta vrata kafane je vidjela duge klempave uši kako trče preko ulice. Izjurila je iz tame pravo u jako svijetlo. Škripa kočnica je zazvonila kao odronjavanje pjeska u klepsidri. Mali čupavi terijer, prljav od višemjesečne prašine, skičeći je lizao kapi krvi na dnu dva ugašena zdenca.
 

nazad