Sagledavanja

Bogić Rakočević

PROVJETRAVANJE STVARNOSTI
(Fragmenti o južnoslovenskoj satiri)

 Satira kao književni oblik nije ni malo izgubila od svoje aktuelnosti. Tim prije što je vrijeme u kojem živimo bogomdano za raznovrsnu kritiku iako je, poput drugih književnih formi, satira sama po sebi danas nemoćna da bitnije utiče na književne promjene. Ali, u vrijeme potpune krize i relativizovanih vrijednosti ona efektno ukazuje na raznovrsne društvene manjkavosti i svakako terapeutski djeluje na mislećeg pojedinca što pomoću nje provjetrava stvarnost ili sa njom svodi račune. Dobar satiričar obično je ogorčen socijalnom i svakom drugom nepravdom ili svim onim što sputava ideale slobode društva i pojedinca, osjećanje pravičnosti, i tako redom. Još je u atinsko doba Perikle govorio: „Ako hoćete da budete slobodni, morate da djelate.“
Kada je riječ o satiri u klasičnoj i novijim južnoslovenskim književnostima često se prisjetimo Jovana Sterije Popovića koji u „Rodoljupcima“ poručuje da se treba čuvati onih kojima je uvijek na ustima patriotizam. Kada govorimo o njemu, moramo pomenuti „Roman bez romana“ u kome Sterija, koristeći satiru, očitava lekciju tadašnjim uglednim piscima (u prvom redu Milovanu Vidakoviću) i tim antiromanom razbija zastarjele načine pisanja. Tu je i nezaobilazni Radoje Domanović čije je djelo odavno proučeno i pozicionirano ne samo u korpusu srpske književnosti, nego i šire. Ono se nameće kao temeljni obrazac ironijskog, humornog i anegdotskog prekomponovanja zbilje jasno i slikovito ukazujući na njene devijacije i manjkavosti. Pišući o Domanoviću, Erih Koš kaže kako: “... treba imati na umu i to da je satira vrlo osoben i sintetičan književni rod koji, da bi uspešno mogao da dejstvuje, da ismejava i izvrgava ruglu neku pojavu mora ponekad baš naglo, sažetom slikom i direktno suprotstavljenim kontrastima, jasno suprotstaviti apsurdnost pojedinih situacija“...
Teme zbog kojih se satiričari dižu na noge skoro su oduvijek iste i nepromjenjive. Mijenjaju se samo okolnosti u kojima se iznova javljaju osvjetljavajući, dakle, konstantne ljudske karakteristike kao vječite književne sadržaje s kojima, kao sa svim drugim, vješt satiričar može da se poigra ili im se naruga. Može ali ne mora pošto raznorodni ljudski karakteri dovode i do različitih situacija, katkad do neke vrste blagog ukrštaja i stapanja satiričnog predloška i pojedinca što njime treba da se kritički pozabavi. Istorija, kao i naša svakodnevica puna je primjera o lakoći obmanjivanja ljudi ili prevođenja u mirnije vode buntovnih, ozlojeđenih i ogorčenih ljudi, ljutih na uslove i vrijeme u kojem žive. Mnogo je primjera kada oni što imaju neku dobru ideju da oslabe ili uklone određene negativitete, pokleknu čim im se ukaže prilika da pokupe mrvice s trpeze uzročnika njihovih nevolja. Ima i onih koji to ne rade milom nego silom. Naravno, svaka vrsta „interesnog“ podaništva povlači za sobom niz varljivih pogodnosti koje se uvijek mogu vratiti kao bumerang, a o takvoj (zlo)upotrebi čovjeka, da se poslužimo naslovom poznatog romana Aleksandra Tišme, o manipulaciji ljudima i varijantama njihovog podaništva ostali su mnogi karakteristični tragovi. Recimo, jedna od poruka dvorskom savjetniku u spisima iluminata s kraja 18. vijeka glasi: „Nijesu od koristi ljudi onakvi kakvi su, nego oni koji će tek postati onakvi kakvi su potrebni.“ Proza Janka Veselinovića nije se dopala nekim cenzorima i državnim činovnicima pa razmišljajući kako ga najbolje kontrolisati, upravnik Beograda svom ministru predlaže: „Janka treba iz službe najuriti, pak će biti bolji kad izgladni.“ Takvih je primjera na pretek.
Vlastodršci često smatraju da je mnogo jednostavnije i korisnije indirektnim metodama uticati na buntovni karakter ili ga postepeno potpuno slomiti, nego direktnim prijetnjama i pritiscima od nekoga praviti mučenika. Posebno su efektne takozvane stimulativne mjere što piscu koji je uvijek u materijalnoj krizi, osim rijetkih izuzetaka, omogućavaju puko preživljavanje. Daj čovjeku samo novčanu pomoć, spasićeš mu tijelo, ali uništiti duh. Daj mu posao, spasićeš mu duh i tijelo“ rekao je Hari Hopkins, jedan od nosilaca Nju dila (novog poslovanja) kojim je američki predsjednik Franklin Delano Ruzvelt izvlačio zemlju iz velike ekonomske krize tridesetih godina prošloga vijeka. Ruzvelt i Hopkins znali su da od vrsnih umjetnika nema mnogo koristi pri masovnom izvođenju javnih radova, ali su oni mogli zabavljati i prosvjećivati mase. Otuda je nastao niz projekata pomoći piscima, slikarima, muzičarima i drugim umjetnicima, a kada su pojedini političari počeli da ga zbog toga kritikuju, Hopkins im je oštro odgovorio: „Dovraga, pa moraju i oni živjeti od nečega, moraju i oni jesti, hrana je potrebna umjetnicima jednako kao i svima drugima!“
U kriznim vremenima, zaplašeni mogućim strahotama, ljudi se (zlo)upotrebljavaju na razne načine dok se vlast hvali svojom posvećenošću demokratskim načelima, individualnim i građanskim slobodama kupujući raznim apanažama, zavisno od nečije cijene, kritički nastrojene ljude kako bi se održao privid socijalnog mira i društvene harmonije. Odupirući se takvom ambijentu, Đura Jakšić viče: „Što će nam ovaj mir, / ovaj blatomir!“ Vojislav Ilić u „Pesniku“ poziva pjesnike da se, nevezano za društvene okolnosti, uvijek pridržava pravde i istine: „Tvoje reči uvek smele / nek plamene budu strele / koje porok biju širom“... Silvije Strahimir Kranjčević, hrvatski pjesnik pravde i slobode u pjesmi „Gospodskomu Kastoru“, koja je snažna satira o pristajanju na ropstvo i svakakva poniženja zbog pažnje i milosti vlastodržaca, poredi snishodljivca ili poltrona s malim psom što se umiljato potčinjava željama gospodara: „Eto šta znači biti psetancem odlična gazde! / Najlakše k cilju podvita repa!/ Pitoma njuško, cjeluješ petu, al’ se i za te / mirisno peče masna kolbasa!“
Juvenalova krilatica: „Teško je ne pisati satiru“ posebno dolazi do izražaja tamo gdje nastaju moralne močvare i zagušljivi društveni ambijent; kada se ljudi teško odvaže da urade nešto hrabro i važno. Gorki je pisao: „Bezumlju hrabrih mi pjevamo pjesmu“, a ljudske i društvene anomalije uvijek su iste, samo su drugačije okolnosti u kojima one dobijaju uglavnom političku podlogu i inicijaciju, a tamo gdje politika pokazuje svoju snagu, svoju nadmoć nad svim ostalim, plodna je podloga za rađanje satire. Iako ima stavova da se satira nameće kao politička književnost, pa se postavlja pitanje da li, ako je politički inicirana, može imati trajniju umjetničku vrijednost, ona je, svakako, slojeviti književni oblik kojim se izazivaju različita osjećanja: veselost i opuštenost, smijeh, otrježnjenje, gorčina... Dakle, sve ono što sadrže i podstiču druge književne forme. Ali, zato što zadire u živo blato politikanstva i poigrava se sa moćnim vladarima, samopostavljenim i kočopernim ljudima, devijantnim pojavama, kao i nedodirljivim strukturama društvenog sistema, možemo reći da je satira, za razliku od drugih, veoma rizičan i opasan književni oblik.
U Ljubišinim „Pričanjima Vuka Dojčevića“ imamo satiričan odnos prema crnogorskom kultu junaštva i same slike junaka.
Jedan od najboljih i najzapaženijih južnoslovenskih satiričara, Matavulj, u svom tekstu „Bakonja fra Brne“, razgrađivačkim odnosom prema Bibliji koja mu služi kao prototekst, uspijeva da ostvari desakralizaciju sakralnog i ukaže na licemjerstvo među crkvenim velikanima. Matavulj u svom djelu koristi, za ove prostore ne tako čestu, parodiu sakra, te stoga ostaje originalan i upečatljiv.
Komično i karikaturalno opisivanje, groteskno i hiperbolično sagledavanje određene ličnosti, društvenog stanja ili pojave kao uobičajeni satirični obrazac lako može prerasti u alegorijski, epigramski, epitafski, basnoliki ili neki drugi iskaz zadržavajući pri tome svoja osnovna svojstva. Tu vrstu nadovezivanja i preplitanja možemo uočiti kod savremenog beogradskog pisca Predraga Čudića koji svoju satiričnu oštricu opravdava pitanjem: „Ima li prečih javnih radova / Od suzbijanja opštih smradova!“ O nečem sličnom razmišlja njegov znameniti prethodnik Dis u pjesmi „Naši dani“ konstatujući da je: „Nabujao šljam i razvrat i poroci“...
Satira nije samo način ličnog i književnog oduška nego je i vrsta društvene hronologije, a pronalazeći prava pitanja na koja će možda buduće generacije dati valjane odgovore, može ići ispred svoga vremena. Pominjana nepromjenjivost ljudskih karaktera i njihovih osobina nije samo genealoška ili mentalna odrednica nego je to nešto čemu se ljudi odmalena uče, što se prenosi s koljena na koljeno. To sugeriše i Njegoš u „Gorskom vijencu“: „Tek što vučad za majkom pomile, / igrajuć se, strašne zube svoje / već umiju pod grlom ostriti.“ Pišući o Vojislavu Iliću, Skerlić ukazuje na naslijeđene osobine mlađih pjesnika koji bez zazora preuzimaju loše navike od starijih. Skerlić ističe kako je Ilić: „satirično opevao omladinskog pesnika (epigona) razbarušene kose koji je sav svoj duhovni život sveo na mržnju na Turke i ljubav za alkohol“ navodeći stihove: „Staro, staro srećno doba, tebe mnogi žale, / Liberalne tvoje bitke i skandale“...
Gotovo da nema ozbiljnijeg pisca čije djelo manje-više ne sadrži satirične slojeve, a oni su posebno prisutni kod romantičara i realista. U njima osvjetljavaju bespomoćne ljude u neveseloj svakodnevici. Stanko Vraz, jedan od najznačajnijih predstavnika Ilirskog pokreta značaj književnosti vidi u njenoj društvenoj ulozi smatrajući da se njen umjetnički izraz ne smije podrediti nikakvim političkim interesima. Vlast po pravilu favorizuje lako potkupljive pisce ukazujući na njihove „zasluge“ iz patriotizma, odanosti državnim interesima itd. Tu se mahom radi o piscima bez obrazovanja i talenta, a rjeđe ima i onih drugih. Najčešće je motiv za takvu kooperativnost mišljenje da svaki posao i društveni angažman služi ličnom bogaćenju i lagodnom životu. Razumljivo, ljudi pritisnuti svakodnevnim egzistencijalnim nedaćama na takve ponude teško mogu biti imuni i nađu li se u dilemi da biraju između duhovnog i materijalnog uglavnom će odabrati ovo drugo; čak i propovjednici svetoga duha. Zato je Đura Jakšić crkvi, odnosno sveštenicima posvetio pjesmu: „Gledo sam vam metanije, / Kad varate Boga živa; / Gledo sam vas gde se pije, / Gde se jede i uživa, / Slušo sam vas kad kunete / Svoje stado, svoje verne, / I kad tajni prizovete, / Licemerni, licemerne! // Gledo sam vas – ne da nisam, / Kad razbludom usplamtite / Gledo sam vas – ne da nisam, / Licemerni, upamtite!“
Socijalno-ekonomske nevolje lako podstiču satiru. Takvu situaciju nalazimo u pripovijetkama Milovana Glišića čiju fabulu čini narodna anegdota proistekla iz života srbijanskog sela i ona pokazuje kako narod umije da se naruga i odupre tlačiteljima. U sličnom maniru piše i Ante Kovačić, hrvatski realista. On u romanu „U registraturi“ prikazuje veliko socijalno raslojavanje pred surovom najezdom kapitala. Za razliku od Glišića on društveno raslojavanje opisuje u gradskoj sredini gdje nema pravde, poštenja, humanosti... Vjenceslav Novak, autor „Podgorskih pripovjedaka“ i romana „Nikola Baretić“, „Tito Dorčić“, „Posljednji Stipančići“ i drugih opisuje svijet gradske sirotinje, bijedno plaćene radnike, beskućnike, sitne probisvijete i varalice, ljude koje je gramzivi kapitalizam doveo do životnog dna i osudio na trajno propadanje. To je pogodno tle za satirične pasaže, kao kod slovenačkog realiste Janka Kersnika koji u romanima „Ciklamen“ i „Agitator“ osvjetljava slike malograđanštine, borbe političkih grupacija i sebičnosti interesa bogatijih društvenih slojeva. I France Prešern, otac slovenačkog romantizma i najveći slovenački pjesnik potišten je pred raznovrsnim društvenim anomalijama i žali se kako mu dušu pritiskaju nedaće: „Ja ne bih znao da su želje, koje / u srcu niču, otrovom zasute; / i ne bi vjetri koji dušu mute / vjeru i nade ugasili moje.“ O napaćenoj duši koju bi rado umio ohridskom zorom pjeva Konstantin Miladinov, tvorac prve makedonske umjetničke poezije: „Dajte mi krila da se nebu vinem, / da let mi zvoni zavičajnim šumom“,... Cijelu lepezu južnoslovenskih pjesnika sa satiričnim refleksijama zbog sumorne stvarnosti koja, prije svega, truje pravdoljubive ljude može zaokružiti Kranjčević. On u pjesmi „Zapad sunca“ iskazuje nadu u bolji i ljepši život vjerujući da će svijetom zavladati pravda, sreća i sloboda :“ I rod ljudski slobodnoga duha / cjelivat će vila b’jela; / vila pravde, ljubavi i kruha, / i slobode i vidjela!“
Nečem sličnom nadao se i Anton Aškerc, najznačajniji predstavnik slovenačkog pjesničkog realizma, ali on je mislio kako će nam opšti boljitak donijeti približavanje Evropi i usvajanje evropskih vrijednosti. To nam, naravno, zvuči poznato i sada aktuelno ali, kao i mi danas, Aškerc je razočaran odnosom Evrope prema južnoslovenskim narodima iako su se oni kroz istoriju dosta žrtvovali za očuvanje evropskih vrijednosti. U pjesmi „Na Kalemegdanu“ toj nezahvalnoj „staroj dami“, potpuno ravnodušnoj za nevolje na našim prostorima ironično se obraća: „Evropo, tako čuvali smo te mi / kad divlji dođoše udari; / ah, tako mladi izgibosmo svi, / mi jugoslovenski varvari.“
Kada je riječ o satiri na južnoslovenskim prostorima danas je situacija umnogome drugačija. Osim u književnim djelima satira je prisutna u nizu specijalizovanih regionalnih časopisa koji se pojavljuju u štampanoj ili elektronskoj formi. Pragmatične i fleksibilne teorijske konstrukcije, kao neku vrstu kontrarefleksije satiričnom korpusu dodaju grafite koji su odavno postali ustaljeni oblik protestnog izražavanja najčešće mladih. Namećući se kao „urbani gerilci“, ulični pankeri, prevaranti i sitni lopovi, te oni kao da zamjenjuju heroje ranijih perioda najavljujući početak surovijih vremena. Sami pojam grafita (italijanski graffito – zapis na zidu, ugrebana šara; grčki grafo – pišem) upotrebljava se u smislu komunikacijskog koda savremenog čovjeka i društva.
Ljudi danas u elektronskoj, odnosno eri informatičkih mreža imaju i niz drugih mogućnosti i prilika da se upoznaju sa različitim satiričnim gledištima i ispolje sopstvena. Kao, na primjer, putem društvenih mreža. U današnjem „prevratničkom“ svijetu ima bezbroj povoda za satirični pogled na životni prostor. Zapažamo ih u vidu komentara na tim mrežama, jetkih opaski ljudi iz ugla bijede, neostvarenih, prevarenih i izigranih, smiješnih skretanja pažnje na aktuelne pojave.
Jako neslaganje s necivilizacijskim pojavama ili društvenim anomalijama kritički nastrojeni pojedinac danas često izražava u raznovrsnim medijima čija se sloboda uvijek može problematizovati. U ,,Manifestu“ Albera Kamija o slobodi štampe koji je napisao 1939. godine, nedavno pronađenom u Nacionalnoj prekomorskoj arhivi u Eks an Provansu, piše i ovo: „Sloboda jednog lista se procjenjuje isto toliko po onome što napiše, koliko i po onome što ne napiše. Ta sloboda je daleko važnija od svih, ako se zna sačuvati.“ Kami dodaje kako je ironija važno sredstvo otpora: „Istina je, dakle, da je ironija oružje bez presedana protiv suviše moćnih. Ona dopunjava nepristajanje u tom smislu što dozvoljava, ne samo da odbaci ono što je lažno, nego da često kaže ono što je istinito.“
Crna Gora odavno slovi za sredinu u kojoj je rasprostranjeno epigonstvo, oponašanje dominantnog vladajućeg mišljenja ili prosto dodvoravanje vlasti. Takav ambijent ilustruje i primjer s „Balkanskom caricom“ crnogorskog suverena kralja Nikole. Kada su počele probe tog dramskog djela na Cetinju, bilježi hroničar: “Crnogorce zahvati pjesnički i teatarski zanos. Masovno se učila napamet „Balkanska carica“, trošilo mastilo na pisanje poezije, a nekolicina skribomana poče dnevno da liferuje po jednu dramu. Svuda se sastavljalo. Deseterac je rađo ko nikad. Iz ničega su eposi nastajali.“
Danas je u Crnoj Gori zavidan broj pisaca čije djelo manje-više sadrži satirične slojeve. Među njima su specijalizovani za satiru: Radomir Racković, Veljko Rajković, Savo Martinović, Vladislav Vlahović, Dragan Koprivica, Vladimir Mićković, Ilija Lakušić, Mijo Miranović Grof, Radoje Golović, Vladimir Jovićević, Veselin Mišnić... Zahvaljujući izrazitim satiričarima, možemo konstatovati da je taj književni oblik dovoljno prisutan u novijoj crnogorskoj književnosti i da se valjano odražava njegov kontinuitet. S druge strane, njena snaga, obim i status ni približno ne odgovaraju izuzetno pogodnom vremenu za razvoj satire što možemo pravdati nizom subjektivnih i objektivnih razloga ali, složićemo se, danas nije lako šegačiti se s nekim pišući, posebno onima kojima je pisanje korica hljeba nasušnog pošto su, gdje nema nekog Hopkinsa, oni što žive samo od pisanja pravi mučenici.

nazad