O knjigama

Bojan Rajević

U POČETKU BIJAŠE ĆUTANJE I ĆUTANJE BIJAŠE KOD BEŠTIĆA

(Milan Beštić, Posle ćutanja, „Alma“, Beograd, 2014)

Naslov pete po redu knjige aforizama Milana Beštića, osim što u sjećanje čitalaca priziva njegovu prethodnu zbirku Neću da trošim ćutanje i sugeriše doslednost ranije izgrađenoj poetici ovog aforističara, skreće nam i pažnju na značaj ćutanja koje neminovno prethodi svakom stvaralačkom činu. Kod Beštića ni ćutanje nije prazan hod i zbog toga nas pisac, stavljajući ga na najprivilegovaniju poziciju teksta, u naslov, podstiče da se nad njim zamislimo. Beštićevo ćutanje je ispunjeno čitanjem i osluškivanjem tuđih riječi, razmišljanjem o njima. Kao što je pažljiv dok ćuti i osluškuje, pažljiv je i prilikom odabira iskaza koji postaju djelovi njegovih „monumentalnih minijatura“. Kao da slijedi Crnčevićev metodološki nauk za pisanje aforizama, Beštić piše kao što ćuti. U tom smislu, indikativan je aforizam, kojim otvara svoju novu zbirku: Kada neko čuje ili pročita dobar aforizam, obično kaže: Bravo, Beštiću!Ovaj aforizam, informativno intoniran, nije samo duhovita opaska o recepciji Beštićevih aforizama, u njemu otkrivamo i još nekoliko aspekata njegove poetike. Beštićev aforistički subjekt se, u ovom aforizmu, otkriva kao uvijek budni osluškivač tuđeg govora i u stanju je da taj govor odmah pretvori u strukturalni element svog aforizma, pripremivši mu, prethodno, odgovarajući kontekst. Takav kontekst je pripreman brižljivo biranim rečeničnim konstrukcijama, okolnostima i govornicima. Sve je učinjeno da se i tuđa riječ u aforizmima iz ove knjige osjeća među svojima. Beštić je ove minijature morao pisati sa visokim stepenom artificijelnosti, da bi postigao efekat takve neizvještačenosti. Tom efektu dosta duguje i činjenica da je autor u svoje aforizme inkorporirao riječi govornika iz najrazličitijih sfera svakodnevice. Pročitali smo kako to izgleda kada se riječ nekog slušaoca ili čitaoca Beštićevih aforizama u njima obrete, ali jednako efektno u Beštićevim aforizmima znaju da zazvuče i riječi drugih govornika. Očito je da se ovaj pisac na ovaj način solidarisao sa recipijentima svojih aforizama, zauzimajući njihovu frazeološku tačku gledišta, a za uzvrat, od njih zahtijeva samo jedno – da mu se pridruže u, za njega uzvišenom, činu osluškivanja svakodnevnog jezika: Srbija je sa jednom susednom zemljom odigrala prijateljsku utakmicu. Čuj, prijateljsku!  Iz ovog aforizma vidimo da društveno-istorijski tokovi ne ostavljaju svoj trag samo u jeziku, već utiču i na doživljaj tog jezika kod njegovih govornika, pa će zbog toga jedna ničim upadljiva sintagma, subjektu istančanog sluha za riječi, stvarnost i istorijska dešavanja, zaparati uši. Dovoljno je da aforističar  osvijetli samo jednu riječ, članicu sintagme, pa da se čitava sintagma pokaže nesavršenom. Vodi se, dakle, računa i o načinu na koji se, od strane govornika, doživljavaju različite riječi iz naše svakodnevice. I ne samo da se vodi računa, nego se čini da se upravo sam taj doživljaj jezika želi staviti u fokus čitaočeve pažnje.
Milan Beštić pokazuje da je svaki iskaz koji se može čuti podložan reviziji i preispitivanju. Tako, pretresajući tuđice u našem jeziku, pisac duhovito utvrđuje koja je od njih izdržala probu vremena i čije je postojanje u našim rečnicima i dan-danas opravdano: Neke pozajmljene reči bismo mogli i da vratimo, ali reč inat, ne! Osjetljivost za jezik, javlja se, dakle, ne samo na sinhronijskom, već i na dijahronijskom planu. Stoga nas ne čudi što aforističar tačno zna i kada se koja riječ smije upotrebiti, a kada ne, pa se, ponekad, dogodi i da govori nekazanim, u najboljem ga slučaju imenujući kao ono. Ja tebi serdare, a ti meni nemoj ono! Nije sad zgodno!
S obzirom na to da je Beštić, kako primijetismo, osjetljiv i za jezik i za vanjezičku stvarnost, on posebno uživa u otkrivanju nesaglasnosti između ove dvije sfere, odnosno voli da primijeti kada su, da se izrazimo na način drag lingvistima, odnosi između oznake i označenog zabrinjavajuće poljuljani: Ako je iseliti se povratni glagol, zašto se iz Kanade niko ne vraća?
Beštićev afo-subjekt se često iskazuje kao odličan poznavalac gramatike i leksike. Nipošto mu ne treba vjerovati kad nas, zbog građenja humornih efekata, nastoji ubijediti u suprotno: Žena je imenica ženskog roda, ali slab sam ti ja s tom gramatikom. On, kad god može, izbjegava korišćenje pohabanih i čestom upotrebom istrošenih riječi. Svjestan značaja koji nepredvidljivost za aforizam ima, on se rado služi riječima koje čine veliki otklon od leksičke norme, važeće za većinu naših aforističara. Stoga u njegovim aforizmima imamo rijetku priliku da se sretnemo sa humanoidom, azijskim tigrom ili poliuretanom.
Milanu Beštiću drag je i postupak lažne motivacije koji se oslanja na poigravanje semantičkim kategorijama uzroka i cilja: Kremiranje škodi zdravlju jer izaziva opekotine!/ Hitler je bio član nacističke partije da bi mogao da je uništi iznutra.
   Osobena je i grupa onih aforizama koji u svom drugom dijelu, u jednoj sintagmi, kao u orahovoj ljusci, sadrže zbir, sintezu značenja koja isijavaju ili na koje asociraju više riječi, ili čak rečenica izrečenih u uvodu aforizma. Postupak karakterističan za ovu vrstu aforizama spada među najteže izvodljive, što ih čini umjetnički najuspjelijim u najnovijoj Beštićevoj knjizi: Inteligencija je nasledna. Jedino generalima ne trebaju roditelji. Oni su pametni posle bitke.
Jedan tip aforizama Milana Beštića počiva na izmjenama konotacija koje nose pojedine fraze. To se postiže tako što se u prvom dijelu aforizma upotrijebi neka fraza u odnosu na koju čitalac ima neka očekivanja, stečena njegovim jezičkim pamćenjem i iskustvom, da bi se u drugom dijelu aforizma ta očekivanja iznevjerila na taj način, što se riječi upotrebljenoj u prvom dijelu neočekivano dodijeli denotat koji prilikom prve upotrebe riječ nije posjedovala. I takvih aforizama ima značajan broj u Beštićevoj novoj zbirci. Nekad je za dodjeljivanje konkretnog denotata nekoj riječi dovoljno dekomponovati frazu, a zatim atribuirati imenicu: Pali smo na niske grane. One najniže, debele, tvrde, stabilne. Napon između prenesenog i doslovnog značenja riječi stvara zavodljiv aforizam. Efekte zavođenja Beštićevi aforizmi postižu i omiljenim aforističkim sredstvima, koja počivaju na principima kontrasta, oksimorona, paradoksa i hijazma. Oni su ponekad realizovani zauzimanjem čas pesimistične, čas optimistične tačke gledišta, a mogu da budu ostvareni i spajanjem subjektivnih i objektivnih sudova: Mladost je kratka da bi život duže trajao./ Pročitao sam roman svog kolege. Dobar je. Gori je od mog!
Iskazujući subjekt, kako vidimo, strogo vodi računa o jeziku i svim okolnostima u kojima se jezik koristi. Lingvistički ogledi koji podrazumijevaju ispi-tivanje svih lingvističkih kategorija pojedinih riječi predstavljaju bitnu odrednicu Beštićeve poetike i ne možemo, a da se u prilog toj tvrdnji ne sjetimo i naslova njegove zbirke kratkih priča – Gramatika u tramvaju, koji ne umijemo razumjeti drugačije nego kao autopoetički iskaz koji nam saopštava da ovaj autor uvijek i na svakom mjestu razmišlja o riječima. I kada aforističar ćuti, to ćutanje je, zapravo, jedan osoben jezik, jezik o jeziku i govor o govoru, čiji je konačni cilj da čitaoce ponovo vrati riječima, ali kakvim? Takvim da nam na kraju ne preostaje ništa drugo, nego da mu još jednom kažemo: bravo, Beštiću!

nazad