Iz novih knjiga


Dušan Petrov

PARALELNI SVETOVI

(„Alma“, Beograd, 2014)

 

PARALELNI SVETOVI

Probudila me je crkva. Podigao sam se u sedeći položaj na krevetu koji se nalazio ispod prozora i bacio pogled napolje. Preko puta moje kuće na malom brežuljku, sakrivena iza borovog drveća nalazila se Katolička crkva čiji su se obrisi videli sa ulice tek ponekad kada se obeležavaju crkveni praznici, Božić, Uskrs ili slično tome. Tada bi obično upalili svetla unutra, a kroz duguljaste vitraže ono bi se probijalo ka ulici i ka mom prozoru. Sem toga crkva je bila poprilično neprimetna. Uzimajući u obzir devedesete godine u zemlji Srbiji, pa i kasnije, nije čudilo što je sakrivena od pogleda radoznalih, ali bila je bučna. O.k., možda ne jako bučna, ali meni svakako da, jer je na petnaestak metara i malo u levo naspram mog prozora stajao razglas sa koga se u pet navrata dnevno, u šest, deset, dvanaest, sedamnaest i dvadeset i dva časa oglašavala zvonjava, upravo kao i malo pre. Podne je i koji minut... Radovi na crkvenom tornju su bili pri kraju i radovalo me je što će se posle trideset godina audio snimka crkvenih zvona koju ja pamtim, začuti malo drugačija, živa, rezonancija. Sem toga ostatak vidika je izgledao kao i uvek, isto. Petrovac je malo mesto. Saobraćaj dole na ulici baš i nije frekventan, niti pešaka i prolaznika ima nešto mnogo. Retko kada pogrešim koje je vreme kad se probudim. Ponekad mi se činilo da mi ni ne treba sat u životu. Znao bih po zvukovima sa ulice koje je doba manje-više. U noćima kada nije bilo sna, život bi počinjao da se oglašava oko četiri ujutru kada bi se prvi začuo nadrealno bučni pekarski kamion marke “TAM”, koji bi umesto opojnog mirisa tek ispečenog hleba u moju sobu donosio instant zagađenje u vidu spaljenih gasova dizel-motora. Tačno u pet časova svirala bi sirena iz okoline rudnika, dajući do znanja svima koji su tamo radili, ali i ostalima da je vreme za ustajanje, običaj uveden, čini mi se, pedesetih godina. Oglašavala se u tri navrata po dva puta u jednom danu: ujutru, popodne i uveče. Njen zvuk je bio specifičan, nikako glasan i napadan, ali vrlo upečatljiv. Dolazio je iz daljine od par kilometara i dobijao na važnosti zbog dubine prostiranja zvučnih talasa, valjda. U šest bi se sirena ponovo oglasila i uz prve zvuke zvona sa razglasa crkve niko više nije bio u nedoumici da je tačno šest sati. Počeli bi da se čuju rudari kako prolaze na putu do kopa. Obično bi išli u grupicama po četiri, pet i njih sam uspevao da detektujem, ne po koracima ili zveketu kakvog alata, već po teškom kašlju jednog ili dvojice koji se orio niz drum, za njima topot ženskih štikli, sekretarica, spremačica, daktilografkinja, koje su radile po raznim kancelarijama uprave rudnika. Potom bi primat preuzeli traktori i njihovi jahači, lokalni ratari. Znao sam da razaznam dedin od ostalih traktora koji su prolazili ulicom, ali taj zvuk se zagubio negde. Uz jutarnje oglašavanje crkve u deset i dvanaest i poneki poznati zvuk ili glas, situacija bi se malo primirila. U dva sata popodne bi se ponovo začula sirena sa kopa, takođe i u tri, jutarnja smena bi krenula kući, saobraćaj se na kratko umnožio, a popodnevna smena na posao. Usledilo bi novo zatišje, uz javljanje crkvenog razglasa u sedamnaest časova i valjda obaveštenja da je vreme za čaj i tako do dvadeset jedan, odnosno dvadeset dva sata, do novog oglašavanja sirene, a i crkve, kada bi treća smena krenula na put u središte zemlje, a druga kući... i tako svaki dan... Vreme je svuda svakako prolazilo, ali su se u Petrovcu pobrinuli da to obeleže na poseban način.
Trgnuo sam se iz polubudnog sanjarenja, navukao na sebe odeću koju sam sinoć odložio na fotelju pored, čarape sam izvukao iz fioke, obuo ih, potom i patike i sjurio se niz stepenice. U hodniku ogrnuo jaknu pa se zaputio ka letnjoj kuhinji, koja se, eto, koristila i zimi. Svaka od starijih kuća koje su preostale u Petrovcu imala je pomoćne prostorije zvane letnje kuhinje, koje su bile izdvojene od velike kuće, no međutim u letnjoj kujni se boravilo mnogo češće i tokom cele godine. Tu se odvijalo i kuvanje, klopanje, ispijanje kafa i slično. U tom elementu sam i zatekao mamu. Stajala je za šporetom i bavila se ručkom. Na stolu je stajala skoro pa popijena kafa i cigareta iz koje je izvučen jedan dim pa je potom ostavljena da cela izgori – u punoj formi, ali od pepela. Stajala je uspravno uz pepeljaru, prevrnula se u nekom momentu.
– Hej, šta radiš? – upitao sam je u letu dok sam hvatao novine i sedao na stolicu. – Aj mi stavi vodu za kafu... – dobacio sam još...
– Aha... evo sad ću... Ništa, bila sa babom na groblju. Juče smo još htele, al’ nismo imale kako da idemo pa nas je danas onaj Dragiša odvezao... znaš ga ti... sa tatom je nekad radio zajedno u Opštini... ako se sećaš... od one Milke muž što je išla sa mnom u školu. Sećaš se?
– Ne mogu sad da se setim... – već sam se bio zablenuo u novine... Potiskivao sam te likove iz nekog razloga. Ili sam potiskivao priču o ovome...
– Ma znaš ga sigurno... nije ni važno... Eto, on nas je odvezao. Počistile kod tate, baš je napadalo lišća a ima puno i onih bobica skroz onako ispred spomenika... Eto... Bile i kod dede, zapalile sveću, smrzle se pa se vratile...
– Je l’ me zvao neko?
– Jeste... zvali su jutros iz banke. Kažu da ima dve rate zaostale da se plate i da ide kamata i tako... znaš već... Nisam je ni slušala, rekla sam da ćemo platiti ovih dana... E, da! Zvao te je i Ljuban, kaže da mu se javiš u vezi onih reklama što si mu pravio, nisam ga baš razumela... Kaže da je nešto uspeo da sredi...
Prekinuo sam da gledam u novine na momenat... – Kako je rekao tačno? Da je uspeo nešto da sredi ili će platiti ili šta?
– Pa, baš sam pitala hoće biti novaca, a on kaže nešto sam sredio... ne znam...
– Hm... Da... Videćemo...
– Pogledaj tu u novinama, negde u sredini... Oglasi za posao... Zaokružila sam jedan. Što se ne prijaviš? Čula sam za tu firmu, kažu da dobro plaćaju i da su im plate redovne. Malo ko danas plaća redovno... Da, a i pričala sam danas sa onom mojom drugaricom Stankom. Njen muž radi u nekoj firmi pa sam je pitala da li bi mogla da mu kaže da ti nađe neko radno mesto.
– Dobro, pogledaću oglase... – gledao sam u crnu hroniku...
Voda u džezvi je počela da ključa, keva je dohvatila nes, stavila dve kašičice, zatim toliko i šećera, nalila vodu i promešala. Na te zvukove trgnuo sam se iz čitanja, pokupio novine pa i kafu i vratio se nazad u sobu.

Seo sam za radni sto, bacio još jedan pogled na novine pa bacio i njih... iz fioke izvukao malu kutiju za papir pa iz nje vakuum kesicu sa travom, “rizlu 100’s”, dugačku crnu i makazice. Na brzinu sam smotao spravu, povukao nekoliko dimova, liznuo prst, ugasio žar sa vrha džointa, ostavio ga u pepeljari, potom uzeo srk kafe, upalio kompjuter, i you tube. Sa zadnje korišćene playliste zapevao je Johnny CashDesperado. Može. Zavalio sam se u stolicu i zapalio pola cigarete što mi je ostalo od rolanja. Dan je mogao da počne... Sedam novih imejlova... Na trenutak sam se ponadao da će biti posla nekog ali avaj... cirkularni imejlovi, treninzi za posao, edukacije za uspešnije savladavanje socijalnih razlika, reiki tretmani, psihološke radionice... i Jasna...
“Pozz Mile! Došla bih do tebe danas. Treba mi tvoja pomoć, da na internetu popunim neku aplikaciju za posao. Javi se kad vidiš poruku, kiss.“
Dovršio sam kafu i uzeo telefon, udahnuo duboko još koji put i podsetio sebe da ne popizdim u prvom minutu razgovora... o.k. dostupan je, bar nešto...
– Ćao, Ljubane...
– Eee, Mile brate, u vožnji sam sad, biću u kafani na stadionu u tri sata, vidimo se tamo...
– Jesi mi obezbedio lovu? Frka mi je baš, baš... alo... ?
– Mile, prekidaš mi, ne čujem te... Vidimo se na stadionu...
Prekinulo se... Osećao sam da će me po ko zna koji put Ljuban zajebati, zakinuti, ili nešto treće uraditi. Nalazio mi je poslove, ali uvek bi mi ostajao bar malo dužan na kraju ili bih ga morao juriti za taj ostatak po par meseci. Ostajao sam u toj priči u nedostatku drugih ponuda i prag frustriranosti se polako povećavao. Ono čega sam bio svestan i što je komplikovalo situaciju je da kao što ja njega jurim za moj deo, tako on juri svoje poslodavce za svoj. Nedostatak dovoljne količine novca u sistemu uzrokovao je da su svi dužni svima, u iznosima koji su se povećavali za nekoliko nula na svakoj stepenici ka vrhu piramide. Cela situacija ostavljala bi čoveka prilično bespomoćnim. Rešio sam da ne razmišljam o tome bar neko vreme...
Otvorio sam šah na internetu i zapalio drugu polovinu džointa...
Bližilo se tri sata, reših da se presvučem pa da krenem, s obzirom da sam prodao kola pre godinu dana, šetnja je bila jedino rešenje. Ogrnuo sam šal, obukao jaknu i krenuo... Široki Petrovački drum se otvorio ispred mene. Sa desne strane kuće u strojevoj formaciji, sa leve šumarak. Pružio sam lagani korak napred. Šetnja po ulicama provincijskog grada je daleko od aktivnosti koja opušta i relaksira organizam. U malom mestu se uglavnom svi znaju, pa je javljanje na ulici obavezna stavka. Onaj ko želi da razgleda fasade ili drveće, može biti doživljen kao prepotentan, samoživ, na svoju ruku… i koliko god se trudio da te ne zanima mišljenje drugih, ipak obratiš pažnju da li ti je trenerka pocepana, oči krvave ili da li deluješ previše rasejano ne bi li bio proglašen ludim ili narkomanom. Uz par obaveznih „dobar dan“ prošao sam dedinu staru kuću, bacio jedan pogled u dvorište, po navici, potom skrenuo desno pored pekare koja se nalazila malo niže niz drum pa se poprečnim ulicama uputio ka stadionu... da sačuvam koje dobar dan i za buduće dane... Iz uske ulice ponovo sam izbio na glavnu, već sam bio na periferiji. S leve strane nalazio se pogon rudnika, beskrajno veliki, popunjen ogromnim mlinovima, silosima, kranovima, zagrađen prvim obroncima Fruške gore. Sa desne strane, na oko kilometar udaljenosti, Dunav se nije video, zaklanjale su ga topole u formacijama živog zida, ali se lagani vetar svakako osećao i bio je hladan poprilično. Prešao sam ulicu i preko velikog parkinga se uputio ka ulazu u stadion. Pošao sam da obilazim oko igrališta ne bih li stigao do ulaza u kafanu. Na terenu su klinci imali trening; generacije od oko šesnaest, sedamnaest godina... uvežbavali su napad po boku i odbranu istog. Poprilično su lepo kombinovali od svog gola do pred šesnaesterac protivničkog kad je centarfor umesto da doda na bok i centaršut, odlučio da odigra petom ka liku koji se ubacivao kroz sredinu. Začula se pištaljka...
– Hej!!! – stari Andraš je i dalje bio trener, ugledao sam ga kako od klupe trči ka nesrećnom centarforu...
– Šta radiš to, Mitroviću dečko??? – vrištao je Andraš.
– Jesi ti Ronaldo?
– Nisam. – sebi u bradu je govorio Mitrović.
– Onda si budala! Kuperov test za sve!
– Ali treneru!! – povikali su svi u glas.
– Nema ali! Ostavi loptu i svi da urade kako sam rekao!
Momci su spuštenih glava krenuli ka golu...
Smejao sam se kad sam ulazio na vrata kafane. Malo mi je ulepšao dan Andraš. Ugledao sam Ljubana odmah sa vrata, sedeo je za stolom pored prozora. I njemu je bio osmeh na licu, ali je pomalo vukao u dijagonalu. Na stolu je bila krigla točenog i odmah mi je bilo jasno koliko je sati. Dok sam prilazio, zazvonio mu je mobilni, javio se, primetio me, dodatno se iskezio i rukom mi pokazao par puta u pravcu stolice nasuprot njega. Trudio sam se da ne slušam šta priča, ali sam ga posmatrao...
Sa svojih pedesetak godina već je izgledao kao deda. Seda kosa i brada, duboki crni podočnjaci praćeni crvenim flekama na licu koje su oslikavale stanje njegove jetre. Upadljivo izbačenog stomaka sedeo je zavaljen u stolicu i poluotvorenih usta klimao glavom dok je pričao mobilnim. Sve je govorilo da je alkohol odneo još jedan trijumf sa gostujućeg terena...
Taman što je prekinuo, prišla je i konobarica.
– Mile, Milence, druže moj, šta ćeš da popiješ?
– Produženi sa mlekom i čašu vode.
– A pa kako to sad? Nećeš SA MNOM da popiješ nešto? – uozbiljio se Ljuban.
– Hoću. Produženi sa mlekom i čašu vode.
Konobarica je intenzivirala žvakanje žvake, praćeno coktanjem...
– Zajebavaš ti, mali... Neka, neka... Čika Ljubana tako... A mogao si ipak nešto da trgneš sa mnom... A?
Gledao sam ga belo. Posle par sekundi okrenuo se prema konobarici.
– Hajde, donesi mu kafu i vodu...
Zavalio se ponovo u stolicu i zagledao kroz prozor...
– Gledam sad, bože dragi, ove klince i ne mogu da verujem koliko su smotani. Kao dve leve da ima svaki a važno da su ih obukli u najke ili adidas i da imaju frizurice doterane... A toga u moje vreme nije bilo... Jok. Pa mi smo kao divljaci bili: slinavi, štrokavi, al’ smo znali da igramo fudbal. Trener nas je tukao kamdžijom kad nešto zaseremo. Ma, ne mož’ mu pobeći. Dohvati te sa centra kod gol linije skoro. Ma, kad ti ja kažem...
Prekinula ga je konobarica dok je istovarala porudžbinu na sto.
– Pa i tvoj tata je dolazio, mi smo se tako lepo družili nekad... Pričao ti je sigurno... Bože, koliko ima sad kako je on umro?
– Šest godina...
– Već toliko prošlo? Eto takav je život... Mlad čovek tako iznenada da ode. A deda?
– Pre pet godina...
– Da, eto... Mlad si nekako ostao bez njih... Ali, eto, bar su bili sposobni, ostavili su ti to imanje, imaš makar na nešto da se osloniš. Ne znam ja kakva se to vremena spremaju, Mile, sine moj, ne valja nikako. Eto ja jurim svaki dan i posla ima, al’ novaca nema.
Ljubanovo obrađivanje je bilo i više nego providno. Pustio sam ga da malo drži monologe dok ne pređem na stvar. Iskoristio sam te momente da posrčem kafu uz klimanje glavom.
– I?... kako stojimo Ljubane? Jesi izvijao nešto?
– Nešto jesam... – gledao je u sto dok je pričao.
– Šta nešto?
– Vidi... sine... Eto nisam mogao dovoljno love da skupim... Ali imam deo... kod sebe, mislim, sad... I imam još nešto što će ti se jako svideti... vidi...
Sagnuo se i dohvatio tamnu kesu koja je stajala ispod stola, stavio je na sto. Izvukao je kutiju iz nje. Na omotnici je pisalo: 3D projector.
– Vidi, a? Ne pitaj odakle mi, al’ zadnja reč tehnike. Ma, ne bi verovao, Mile. Gledaš i vidiš kako čoveku glava izlazi kroz ekran i maše ti... Ma sve ovako ti se unosi u facu i maše ti...
Ljuban mi se unosio u facu i mahao mi...
– Je l’ me zajebavaš? Šta će mi projektor? Čoveče, ja moram do kraja nedelje da uplatim tri rate za kredit da mi ne bi aktivirali hipoteku koju sam, eto, nasledio uz imanje!
– Pa ne ljuti se, Mile, evo, imam i nešto novaca...
Izvadio je trista evra i stavio na sto.
Gledao sam par sekundi u novce. Znao sam da ću ih morati uzeti... i ovaj glupavi projektor.
– Jebi ga, Ljubane, to mi nije dosta. I ne pokriva ni pola od onog što sam sve uradio. Šest meseci sam sedeo za kompjuterom. I reklama i sajt i logotipi, promotivni filmovi, animacije... Sve za projektor i trista evra? Ne dolazi u obzir! Hoću da mi smisliš bar još trista i to odmah!
Na momenat sam i sebe začudio time što sam rekao... Malo sam zastao... Ljuban se nasmejao, odmerio me...
– Nemam, mali. Šta da ti kažem. Na računu od firme nemam ni tri hiljade dinara... a čekam nekoliko uplata kao ozeblo sunce. Ma propast, kad ti ja kažem. – smejao se i dalje... Jako sam bio popizdeo.
– Slušaj... Ako mi ne smisliš pare sad, pustiću ti stare fakture i blokiraće te pa nećeš ni uplate dobiti!
– A pa ne bi ti to čika Ljubanu uradio? Mile, sine moj...
Gledao sam ga u oči i nisam progovarao. Posle par sekundi iz zadnjeg džepa je izvukao još jedan svežanj novaca, kad ga je otvorio, bilo je ukupno još oko dvesta pedeset evra.
– Evo, vidi, to mi je sve... Obećao sam ženi da ću joj dati večeras da uplati neke tretmane, pičke materine. Ubiće me ako ne budem imao.
Gledao sam u novce na stolu koji su se još uvek razmotavali...
– Žao mi je, čika Ljubane... ali ne mogu ni ja da dam dedovinu banci.
Uzeo sam trista evra koje je prvo izvadio na astal, potom još dve novčanice od sto evra sa gomilice, kutiju sa projektorom ubacio u kesu i izleteo napolje.
Dok su klinci trčali oko terena boreći se za dah, prošao sam pored njih u mimohodu... i ja sam se borio za dah. U prvi mah vrlo zadovoljan što nisam podlegao njegovoj patetici i što sam izvukao bar koji dinar više od onog što je planirao da mi uvali. Potom sam počeo da pravim računicu šta i gde sve moram da platim, shvatio da će biti dovoljno tek da pokrpim rupe gde curi najviše... stari osećaj bespomoćnosti me ponovo obuzeo... Već sam prelazio parking ponovo, al’ u suprotnom pravcu pa kroz iste zabačene ulice, dospevši na glavnu, opet došetao do dedine kapije, predžepirao sam se na brzinu, ključeve sam ipak ostavio kod kuće... o.k. Odlučio sam da preskočim bedem, bio je niži. Stavio sam kesu na ivicu bedema, podigao sebe sa obe ruke, prebacio jednu pa drugu nogu i uskočio u dvorište. Probio sam se kroz korov koji je iznikao iz svake šupljine na betonu, došao do verande, sto i stolice su još uvek bile tu, seo sam i zapalio.

 

nazad