Iz novih knjiga


Katarina Kojić

SEDAM BRAVA

Katarina Kojić: Sedam brava

("Alma", Beograd, 2011)
 

SUDBINA

Kao i obič­no tu­ma­rao je gra­dom ju­re­ći od­go­vo­re. Po­ne­kad je ju­rio i pi­ta­nja a po­ne­kad je sa­mo ju­rio, ne­za­do­vo­ljan. Sve je na­rav­no bi­lo si­vo, ka­ko bi ina­če i bi­lo. Kao da je gle­dao svet kroz si­ve na­o­ča­re, ili je to bi­lo zbog nje­go­vih cr­no-be­lih sta­vo­va. Ni­je va­žno.

Pri­bli­ža­vao se jed­nom dr­vo­re­du ko­ji je vo­leo da po­sma­tra. Či­ni­li su mu se kao jed­na ve­li­ka dr­ve­na po­ro­di­ca. Obič­no se za­ba­vljao mi­sli­ma da oni ne mo­gu da po­beg­nu kad ih ne­ki od čla­no­va po­ro­di­ce ner­vi­ra, ne­go sto­je tu uko­pa­ni. Za­ni­mlji­vo bi bi­lo kad bi se to pri­me­ni­lo na lju­de, raz­mi­šljao je. Ne­ma de­mon­stra­tiv­nog be­ža­nja usred sva­đe, ne­go stoj tu i slu­šaj. Ti ta­ko sto­jiš a pro­la­ze go­di­šnja do­ba. Mo­žeš da šu­štiš gra­na­ma ko­li­ko ho­ćeš. Ne­ma be­ža­nja. Ma­lo se na­je­žio od tih po­mi­sli i kre­nuo da­lje.

Od­jed­nom je na tro­to­a­ru ugle­dao ne­ki ša­re­ni pa­pi­rić. Obič­no ne obra­ća pa­žnju na ša­re­ne pa­pi­ri­će, ali ovog puta je pri­šao da bo­lje vi­di. Ni­je ni znao šta ga je tač­no pri­vu­klo. Uve­rio se oči­ma da pa­pir ni­je pr­ljav i uzeo ga u ru­ke sa dva pr­sta, je­dva ga do­di­ru­ju­ći. Is­kre­tao je gla­vu da bi pro­či­tao šta pi­še. Pa­pir je bio pre­sa­vi­jen i na gor­njoj stra­ni pi­sa­lo je "Tvo­ja sud­bi­na". Ma­lo se za­ču­dio. Otvo­rio je pa­pir i po­čeo da či­ta par re­če­ni­ca ko­je su tu sta­ja­le. Slo­va su bi­la štam­pa­na a ru­ko­pis ma­lo is­kri­vljen.

"Ima­ćeš le­pu že­nu i do­bar po­sao, ali brak ti ne­će du­go tra­ja­ti. Ima­će­te jed­no de­te. Ne­ćeš se opet že­ni­ti. Ži­ve­ćeš da­le­ko od njih. Umre­ćeš pod čud­nim okol­no­sti­ma na je­dan pe­tak."

Bi­lo mu je ma­lo sme­šno. Sta­jao je još ma­lo tu gle­da­ju­ći u pa­pi­rić. Re­šio je da ga po­ne­se. Sa­vio ga je i sta­vio u džep od pan­ta­lo­na i kre­nuo da­lje.

Na ne­ki ču­dan na­čin taj pa­pir ga je za­ba­vljao. Hteo je od­go­vo­re i do­bio ih. Ni­je vi­še bio ne­za­do­vo­ljan ma­da ni­je znao za­što. Ovaj sme­šni pa­pir sud­bi­ne ni­je imao ve­ze sa njim, a opet ga je ne­ka­ko oslo­bo­dio. Ni­je ga bri­nu­lo što ta sud­bi­na i ni­je bogzna ka­ko do­bro zvu­ča­la. Svi­de­lo mu se što je jed­nom uni­ver­zum od­go­vo­rio na nje­go­va pi­ta­nja.

Re­šio je da ode u po­sla­sti­čar­ni­cu i po­ča­sti se­be ko­la­či­ma. To ni­je ra­dio od kad je bio de­te, ka­da je sa de­dom uži­vao je­du­ći ko­la­če i pre­ko me­re. Is­pi­jao je pr­vo svo­ju li­mu­na­du kad je za­pa­zio de­voj­ku za su­sed­nim sto­lom. Ona je gle­da­la svo­ja po­sla u okvi­ru či­ni­je od voć­ne sa­la­te. Po­že­leo je da pri­ča sa njom. Upu­tio joj je kra­tak osmeh. De­voj­ka ga je po­gle­da­la i bla­go se osmeh­nu­la, ne us­pev­ši pr­vo je­zi­kom da ski­ne šlag sa gor­nje usne.

Da li si ti mo­ja sud­bi­na, po­mi­slio je ne­ka­ko po­lu­sme­ju­ći se u se­bi. Bi­la bi to le­pa pri­ča za pr­vi su­sret. To bi mo­gli da pri­ča­mo i de­ci i unu­ci­ma.

– Ta­ta, ta­ta, a ka­ko ste se vi upo­zna­li?
– E, de­co, va­ša ma­ma i ta­ta su se upo­zna­li u po­sla­sti­čar­ni­ci! Za­to ste vi to­li­ko slat­ki!
Di­van po­če­tak, po­mi­slio je.
– Ma­ma je bi­la mno­go slat­ka sa svo­jim kar­mi­nom od šla­ga!

Tu bi ma­ma po­cr­ve­ne­la i svi bi se sme­ja­li i na­rav­no na kra­ju oti­šli u po­sla­sti­čar­ni­cu. Pa to je div­no, po­mi­slio je, pa ja mo­ram da se upo­znam sa njom. Ah da, na pa­pi­ru je pi­sa­lo ima­će­mo jed­no de­te. Pa ok, ali ni­je pi­sa­lo za unu­ke, zna­či pri­ča sto­ji. Bio je to­li­ko udu­bljen u sve te sli­ke da ni­je ni pri­me­tio da je či­ni­ja od voć­ne sa­la­te sta­ja­la pra­zna na sto­lu i da de­voj­ke tu vi­še ni­je bi­lo. Oh, ona ipak ni­je mo­ja sud­bi­na. Ne­ma ve­ze, na­ći ću dru­gu le­pu že­nu ko­ja će bi­ti mo­ja sud­bi­na.

Od­jed­nom je ose­ćao po­tre­bu da sa ne­kim de­li ži­vot. Sva ta me­lan­ho­li­ja pro­te­klih go­di­na ga je sad ja­ko za­ma­ra­la. Uvek se ose­ćao kao toč­kić ko­ji ka­da se pu­sti, ima spo­sob­nost da se ma­lo kre­će pra­vo­li­nij­ski, ali na kra­ju za­vr­ši da ro­ti­ra oko svo­je ose, sve dok ne pad­ne.

Sme­šni pa­pi­rić sud­bi­ne je sad bio ne­ki ču­dan po­kre­tač. Ni­je on ve­ro­vao u to što pi­še, na­rav­no, ali da, on u stva­ri že­li da ima že­nu i de­cu i po­sao. Že­li sve to. Uni­ver­zum že­li da mu ka­že da su od­go­vo­ri ne­kad u de­li­ma a ne de­la u od­go­vo­ri­ma. Mo­rao je sa­mo da kre­ne. Da na­pra­vi svo­ju sud­bi­nu i da kroz stva­ri ko­je mu se de­ša­va­ju ot­kri­je od­go­vo­re a i ne­ka pi­ta­nja. Ne­kad smo to­li­ko za­sle­plje­ni od­go­vo­ri­ma da ne zna­mo da je ot­kri­ti pra­vo pi­ta­nje mno­go va­žni­je. I ima­ti hra­bro­sti po­sta­vi­ti ga se­bi. Po­sta­vi­ti ga dru­gi­ma.

– Da li sam sre­ćan?
– Da li si sre­ćan?

Ja ni­sam sre­ćan, ali mo­gu da po­sta­nem. Že­lim da po­sta­nem sre­ćan. Že­lim da lju­bim pre­div­ne usnu­le oči po­red sebe na ja­stu­ku. Že­lim da me ve­se­le cr­ve­ne ma­šni­ce bu­de ska­ku­ću­ći po kre­ve­tu i da se svi sme­je­mo do ne­ba.

Že­lim ove ko­la­če da je­dem po­red svog omi­lje­nog dr­vo­re­da. Že­lim da bu­dem deo ne­kog dr­vo­re­da.

Po­gle­dao je po po­sla­sti­čar­ni­ci. Ne­ki lju­di su se­de­li, a ne­ki su sta­ja­li za pul­tom i na­ru­či­va­li. Re­šio je da po­ne­se svoj ko­lač u ru­ci. Jed­nom ru­kom je ko­pao po dže­pu da pla­ti a dru­gom ru­kom sti­skao prin­ces krof­nu. Bio je to ne­ki čud­no slat­ki sti­sak ko­ji mu je pri­jao na ja­go­di­ca­ma pr­sti­ju. Pla­tio je, iza­šao na uli­cu, kre­ću­ći se na­mer­no pre­ma svom dr­vo­re­du. Seo je ma­lo da­lje na žar­di­nje­ru i sa la­ti­ca­ma cve­ća ko­je su mu se osla­nja­le na le­đa po­čeo da je­de svoj ko­lač.

Uočio je gru­pu de­voj­či­ca ko­ja se igra­la po­red dr­ve­ća. Ša­ra­le su kre­da­ma po as­fal­tu i br­blja­le bez pre­stan­ka. Ima­le su i ne­ke ša­re­ne pa­pi­ri­će i flo­ma­ste­re.

– Ne­ću to, ho­ću ne­što le­po! Ima­ćeš tro­je de­ce i ve­li­i­i­ku ku­ću, i bi­ćeš bo­gat! I on­da kad to ne­ko na­đe da se ra­du­je! I pi­ši de­ca će ima­ti pu­no igra­ča­ka!

Naj­sta­ri­ja de­voj­či­ca u toj gru­pi­ci je dr­ža­la pa­pir na ko­le­ni­ma i pi­sa­la.

– Ali to je do­sad­no, na­pi­sa­ću i ne­što kao bi­ćeš sla­van i uda­vi­ćeš se kad ti se po­to­pi pre­ko­o­ke­an­ski brod! Za­mi­sli, pre­e­e­ko­o­ke­an­ski! To je ogrom­no!

Flo­ma­ster je ma­lo skli­znuo sa pa­pi­ra i ona je po­di­gla gla­vu i vi­de­la ve­li­ku prin­ces krof­nu u ru­ci ne­kog čo­ve­ka ko­ji se osme­hi­vao.
 

nazad