Prestat ću počinjati rečenice s "bojim se" i "volio bih".
Telefon ću koristiti samo kada moram.
Utišat ću um.
Kažu mi neki ljudi da postoji vrijeme za ljubav.
Meni je to maloumno.
Dok se ne smognemo usuditi.
Sve je dobro.
I najbolje posude imaju neku pukotinu. Tamo i tu.
Pa procure. Kao da
imaju menstruaciju.
A nakon toga život kreće ispočetka.
I sve je dobro.
Samo da je mir.
Još jednom sam maštao.
Bajku punu punu punu.
Sada je to prošlo. Više neću tako.
Rečeno je da je to sve u kodu, znaš, da je ok biti i ljubomoran i
patiti
i
htjeti više ali ja ne želim biti onaj koji sam bio. Ne želim patiti
ni
biti
ljubomoran ni ozlojađen.
Zapravo se ništa loše nije dogodilo.
Bezveze uopće i govorim o tome.
"Da sam ptica i da imam krila
ja bih cijelu Bosnu preletila.
Letila bih, nikad ne bih stala,
dok se Bosne ne bih nagledala."
Ta fascinacija me skoro
imenom uvjetovala:
Sultanija.
Ali bolje mi, mislim, stoji jedna druga funkcija:
bit ću efendija.
I alčak.
Two in one.
U čakširama, a u nanulicama,
prevrnut ću ti s astala i fildžan i kahvu i džezvu.
Bujrum!
A ovo je crnogorska Julija Romeu:
"Đevojka ga, đevojka ga,
mrko pogledala, mrko pogledala
Danu momče, danu momče,
Ne šali se sa mnom, ne šali se sa mnom,
jer sam noćas, jer sam noćas,
Grdne snove snila, grdne snove snila
I da sam se, i da sam se,
Mlada ja ubila, mlada ja ubila."
Da bih riječ rekla!
I cvrči, cvrči Nazorov cvrčak,
gospođa Ministarka se preko Nušića žali da joj puva,
dok je onaj Krmpotićkin sretan čovjek i dalje bez košulje.
Gruvaju Crnjanskijevi topovi,
hoda se gore-dolje po Andrićevoj ćupriji,
sastaju se opet, rastaju se opet Dobrišine kapi,
i ni Ršum više ne zna
da l’ slon telefonira il’ telefon – slonira.
A Kiš? On ti uopće ne veruje u piščevu fantaziju.
Sve to, stara moja, na tvojoj polici,
dok si ti na poslu.
Otišla si biciklom,
s torbom na paktregeru
i jednom Reči i Mišlju.
Za noćnu smjenu.
U pogonu.
Ja bih sada sjedila na tvom paktregeru
glave naslonjene na tvoja leđa.
Kao Reč i Misao.
I umjesto da ti meni,
ja bih sada tebi sve.
I pjevala, i čitala, i plesala,
I Portorož, i Bled, i Bohinj,
I našla bih Bracanina dva
da tebi posluže bokal vina.
Ma, ja bih tebi
isprašila, očistila, oprala,
uštirkala, osušila, opeglala, porubila,
kao Biljana izbijelila,
tu tvoju Jugoslaviju.
Samo da se nije,
kao i majci Desanke Maksimović,
i kada si umirala,
činilo da se osećaš krivom
što nas napuštaš.
Samo da nisi kao karijatida
u svakom trenutku
držala cijeli svemir
da se ne uruši.
Samo da jednom.
Tu posljednju mandarinu.
U zdjeli.
Nisi čuvala nekom drugom.
Samo da sam jednom vidjela
da prvo misliš na sebe.
***********************
Dođe mi da se ponašam
k’o drumovi bez Turaka.
Prva,
jedva, ali prođe.
Pa druga, stisnem zube.
Treća, k vragu, sreća?
Četvrta i peta.
Nakon toga, ništa čudno, sve uredno, redno.
Uglavnom sam si supertruper,
tu i tamo se sjetim čega ne bi trebalo,
ali zakrpam to, imam sistem.
Štrikam, heklam, haklam, hendlam,
menjam kune, marke, dolare.
E, a onda na moj rođendan, kardinalno zgriješim,
ispadnem iz ritma, sjebem takt.
Nema takta bez predtakta.
Trt-mrt,
život ili smrt?*
Ajmo Jovo nanovo.
* Laza Kostić, prijevod stiha "To be, or not to be: that is the
question." iz Hamleta.
